- Peščanik - https://pescanik.net -

Moja kućica, moja slobodica

Foto: Predrag Trokicić

Dok je u ranijem periodu od respektabilne organizacije Freedom House ocenu delimično slobodna Srbija dobijala u domenu slobode medija, takvo stanje dovelo je, u konačnom ishodu i sasvim zakonomerno, do pada sveukupnog nivoa sloboda u Srbiji. Prema klasifikaciji i kvantifikaciji koju ova organizacija vrši, Srbija je, sa 67 od 100 poena, iz kategorije slobodnih prešla u kategoriju delimično slobodnih zemalja (ovoga puta ne samo u sferi slobode medija), što za posledicu ima ozbiljno srozavanje ugleda države (koji u slučaju Srbije, istini za volju, nije ni bio naričito visok, uprkos kompleksaško-obmanjivačkoj halabuci o tobožnjem silnom poštovanju koje Vučićeva Srbija uživa u svetu). Nećemo dugo čekati ni na objašnjenja i uveravanja od strane zevzeka na vlasti i uslužnih šalabajzera žurnalističko-analističkog usmerenja (smeštenih pri njenom skutu, pod repom i na drugim nečasnim mestima) da je sve to samo jedna obmana, da se ponovo zahuktava zavera protiv Srbije, da su sve to podvale lažljivih zapadnjaka, kojima sufliraju domaći rodomrsci…

Uvertiru za tu patetičnu operetu već je dala premijerka Ana Brnabić: sa ocenom Fridom hausa o stanju sloboda u Srbiji imenovana se ne slaže. To je, razume se, očekivano: da se slaže, morala bi podneti ostavku, priznati neuspeh u prikrivanju istine i podneti druge političke posledice. Ali pošto se ne slaže mora to neslaganje nekako argumentovati. I tu počinje mučno naklapanje bez ikakvog obzira prema publici, već umornoj i preumornoj od njene iritantne nekompetentnosti. U tradicionalno nemuštom objašnjenju – još jednoj mrlji na amaterskom političkom autoportretu, premijerka je iznela gomilu misaonih andramolja, besmislenih koliko i čitava njena politička pojavnost, od kojih čak i vrlo tolerantnom čoveku naviru izrazito kritičke misli. Ali je i najoštrija kritika ipak suviše blaga da adekvatno odgovori na izazov premijerkine bezočnosti, kojoj je iz off-a klimoglavom odobravala Slavica Đukić-Dejanović:

Sa tim izveštajem se ne slažem. Apsolutno ne mislim i ne osećam da živimo u delimično slobodnoj zemlji. Mislim da živimo u slobodnijoj zemlji nego što smo živeli pre nekoliko godina. Zašto? Zato što ja mislim da je slobodna zemlja ona u kojoj vlada brine o građanima upravo na ovaj način kao što mi danas to pokazujemo, i da oslobađa njihovo vreme da rade neke druge stvari koje su njima bitnije i da vide da smo im na usluzi. Ja mislim da je to pravi način da se promoviše sloboda, ali takođe i da se promoviše transparentnost. Tako da mislim da je izveštaj nedovoljno objektivan i da se bavi nekim percepcijama sa kojima se ja ne bih složila. Što ne znači da je on za mene irelevantan: apsolutno nije…

Iako je nelagodno komentarisati bilo šta što dolazi od osobe za koju je nemoguće pouzdano utvrditi da li je potpuno iskopčana iz realnosti, da li se samo pretvara da baš ništa ne razume ili, pak, one kojima se obraća jednostavno smatra budalama, pokušaću da odgovorim na pitanje: Šta je sve ovde glupo? Najpre, prema dosadašnjoj metodologiji, izveštaj FH se po pravilu bavi činjenicama, a ne „nekim percepcijama“. Taj pristup da se notorne činjenice diskvalifikuju poštapalicom: „to je tvoje mišljenje“ odavno je prepoznat kao zloćudni neprijatelj istine i puki retorički hohštapleraj.

Nadalje, koliko malo uvažava građane premijerka pokazuje načinom na koji argumentuje svoje izopačeno stanovište o postojanju slobode veće nego ikada, očekujući valjda da tim argumentom (a zapravo golom tvrdnjom) nekoga u to i ubedi: ona, naime, daje svoju (pokaznu) definiciju slobode i kaže da misli da je sloboda upravo ono što baš ova vlada upravo radi za građane?! Pitam se samo na kojoj li je prestižnoj školi pokupila ovu dražesnu veštinu argumentovanja… Pritom, to što premijerka opisuje kao svoje shvatanje slobode može se nazvati (tamo gde postoji) dobrom upravom i, principijelno, sa samom slobodom je tek indirektno povezano, odnosno u korelaciji je sa njom, ali nije sloboda. Umesto što smišlja svoje falične definicije slobode bilo bi pametnije da je nešto o tome pročitala, pre nego što je alavo prigrabila nezasluženu šansu da vrši funkciju za koju, osim puste želje i ambicije, sve drugo što je preko potrebno ne poseduje ni u tragovima.

Na kraju, Brnabić je zaključila da izveštaj za nju ipak „apsolutno nije“ irelevantan, premda nije rekla (ili mediji nisu preneli) u čemu izveštaj na koji se ostrvila ipak jeste relevantan. Može se naslutiti da je njoj, njegovima i njenima relevantan zbog toga što će – eto jada – „naružiti sliku o Srbiji“, koju premijerka pokušava da namala zajedno sa ostalim mazalima, uloživši podosta truda u tu opsenarsku pričinu, koja nevešto i sve manje uverljivo skriva unakaženost ove zemlje, dosledno izvedenu po estetskim merilima radikala-otpadnika.

Peščanik.net, 07.02.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.