- Peščanik - https://pescanik.net -

Morbus lykoudis

Foto: Peščanik

Obraćanje bivšeg predsednika države nije nikakva osobina, ukras/razlog za odvratnost, specifičnost, komični dodatak, kazatelj psihopatološkog stanja, neizbežna krađa dragocenih sati života građana, znak vladavine ološa/ohlokratije: to je strukturni deo tiranije, autokratskog sistema, tlačenja naroda. Veliki deo stanovništva Srbije, onaj koji na raspolaganju ima samo najgore od državnog medija i nešto vučimedija, njegove nastupe ne gleda i ne sluša, izmili u javni prostor jedino kad se plaća, a kod kuće gleda samo kako se međusobno psuju lajdre i džeparoši. Ostaju oni nesrećnici koji traže smisao u svetu u kojem žive, „razumni razlog“ po Lajbnicu. Bivši predsednik nije razumeo da se taj broj na njegovu štetu povećava a onaj drugi, takođe na njegovu štetu, smanjuje i nab’o je Lajbnica k’o prstom u trulu tikvu.

Proces tinja već godinama, u prošloj godini se rasplamsao: bivši predsednik toliko nervira ljude i toliko ugrožava njihova ljudska prava da više ništa ne može da ga spase bolnog kraja: sem ukidanja pravnog i državnog sistema, nasilja, laži, krađe, gušenja glasova i izražavanja, ponižavanja, sprečavanja pismenosti, školstva i kulture, realnog uništavanja ljudskih prava, bivši predsednik i vladajući ološ uništavaju dostojanstvo, dušu i razum građana svojom odvratnom pojavom, prostaštvom, glupošću i verbalnom torturom. Slobodan Milošević se u svojoj karijeri tri puta pojavio na javnim skupovima (Gazimestan, fabrika u Vranju i „volim i ja vas“) i tri-četiri puta sa izjavom na televiziji (bombardovanje, Kumanovo i još koji): njegova „harizma“ bila je čista izmišljotina. Ono sa cvetom u kosi volelo je da zamišlja da piše, naročito naloge za ubistva, a šarenolika banda ubica i kradljivaca nije posebno težila prisustvu u javnosti.

Bivši predsednik države, međutim, hoće da upravo medijskom mašinom za mučenje uguši lično svakog pojedinca u državi. Već svojim stalnim prisustvom oduzima slobodu izražavanja u državi, jer krade vreme. Drugo je sam nastup, sa odvratnim disanjem Darta Vejdera, botoksoidnim labrnjama i dizanjem naočara, a zatim histeričnim modulacijama glasa. Treće je menjanje tona u poznatom ritmu: 5min razdražljivog rastezanja, 7-11min pretnji i napada u drugom licu („sram vas bilo“) i 25-45min blebetanja na liniji ja uradio, moja porodica i nikad u životu kafu popio. Sve to samo prati osnovnu liniju masnih laži, sramotne nepismenosti uz kulturnu bedu i nedvosmisleni sadizam frustriranoga koji zna da ga samo mama može voleti, povremeno.

Razlažem nešto opštepoznato i zapravo banalno zato što se još nije utvrdilo da njegovo manično nastupanje predstavlja ozbiljan zločin protiv naroda, kao dimna zavesa za druge zločine, i kao nov način uništavanja javne svesti, građanskih prava i kolektivne razumnosti građana. Lek za to nije promena kanala, jer će iskočiti iz svakog u svako doba; nije ni samoizolacija, jer to je upravo cilj njegove torture. To je zločin na duge staze i sa smrtonosnim metastazama u javnim medijima, građanskoj svesti, i konačno sa fizičkim posledicama za sluh, receptivnost pojedinca, mišićnu aktivnost i vid, sa čestim pojavama refluksa/žgaravice, dakle sa povećanjem slučajeva čira na stomaku, tahikardije i neuropatije, možda i nekih kancerogenih procesa.

Reč je o destrukciji koja nema nikakve veze sa sastojcima verbalne torture, sa onim ŠTA je sadržaj govora: upravo to treba izbaciti iz vidokruga analize verbalne torture, jer samo zavodi na manje značajne uzgredne posledice. I inače je racionalni pristup izrazito razočaravajući, jer na diskurzivnom nivou sreće samo gramatičke greške, greške smisla i trapave manipulacije; stilska analiza je zanimljiva samo u pogledu nove upotrebe totalitarnih formula, staljinizma i severnokorejske medijske poetike. Razarajući efekat na celokupnog građanina dosada uopšte nije bio tema ozbiljnog interdisciplinarnog istraživanja. Prvi, površinski uvid koji sam iznela pokazuje da stvar treba itekako istraživati. Nazvala bih to morbus lykoudis („bolest sličnosti vuku“, ili još tačnije, „Vučićeva bolest“). Prezime Likudis nose mnogi Grci, i prevod je tačan, jer podrazumeva i konotaciju „mali vuk, vučić“. Sem inficiranja/uzroka, toka bolesti, posledica/smrtnosti i ostalog što bi omogućilo anamnezu i mogućno lečenje, socijalne posledice su zanimljive: sa jedne strane, oblici kolektivne otpornosti i slučajeva imuniteta, reakcija i udruživanje protiv bolesti, a sa druge, epidemije i endemičnost bolesti. Moramo pomišljati i na neposrednu vezu između političkih procesa i prisutnosti bolesti. Kako ona nesumnjivo porazno deluje na stabilnost državnog sistema, zakonska regulacija različitih oblika karantina pre zakonskih i represivnih mera izgleda neizbežna. Uostalom, upravo se oblicima karantina, izvan zakonskih regulacija i postojećih administrativnih propisa, intenzivno bavi sam veliki mučitelj.

Da bi bilo jasno: morbus lykoudis nije bolest mučitelja, zbog koje on radi to što radi: ta bolest posledica je njegovog delovanja na druge, nesumnjivo namernog, sa motivom vlasti, smanjivanja slobode, ukidanja ljudskih prava i štete na ljudskom telu. Sve su to elementi za definisanje bolesti, prenosa i posledica, koji će činiti tekst zakona, a zatim i postupke. Istorijski presedani postoje – namerno širenje bolesti, koje je omiljena tema teorija zavere, kolonijalne prakse, eksperimenti, biološki ratovi… U totalitarnim sistemima izvesno je postojao čitav niz sličnih pokušaja da se tako izazove potpuna pokornost. No područje je još daleko od sistematizacije u naučnim disciplinama, težište je još uvek na nosiocima vlasti kao bolesnicima. Početak bi mogao biti u novom čitanju osnova kolektivne psihologije.

Peščanik.net, 22.01.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); Kje smo? Ljubljanski steganogram (2024); Hetera in filozof, studija (2024). Romani su joj objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)