- Peščanik - https://pescanik.net -

Najgora generacija

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

The lonesome friends of science say
“The world will end most any day”
Well, if it does, then that’s okay
‘Cause I don’t live here anyway.

John Prine

Vladika Teodosije: „(D)a nikako ne budemo najgora generacija u srpskom rodu.“ Kako to izbeći? „Treba živeti kosovski zavet.“

Da je ova – pretpostavljam da se misli na generaciju samog vladike i Matije Bećkovića, jer su ove reči izgovorene na predstavljanju novog izdanja Bećkovićeve knjige „Kosovo – najskuplja srpska reč“ – dakle, da je ova generacija najgora u srpskoj istoriji, do sada bar, to je nažalost stvar činjenična. I kako je reč o istorijskim, to jest činjenicama prošlosti, to je konačna ocena, popravnog ispita nema. Ukoliko neka sledeća generacija ne bude još gora.

Generacija koja je preuzela odgovornost za Srbiju krajem osamdesetih godina prošloga veka, sa Bećkovićem kao jednim svojim istaknutim predstavnikom, nije samo odgovorna za dug i dubok pad zemlje i naroda, već ponajviše za moralnu stranu toga pada. To se ne može promeniti pozivanjem na doslednost kosovskom zavetu ili na obaveze prema prethodnim generacijama. Moralno bi bilo prihvatiti odgovornost.

Deo toga je intelektualna odgovornost. Šta je tačno kosovski zavet i koja je njegova obaveznost? Gospodin Bećković, sada, u Prizrenu, kaže: „(T)rebalo je odavno, a nije kasno ni sada, da Srbi i Albanci sede jedni naspram drugih i da vide kako da urede svoj život. I kako da garantuju prava Srbima na Kosovu i njihovim svetinjama i njihovim granicama, a da opet Srbija garantuje njihova ljudska i demokratska prava.“

Trebalo bi pomisliti, znači, da je to zapravo uvek bilo ono što su zagovarale vodeće ličnosti najgore generacije, ali znamo da nije. I to ne samo živeći, kako kaže vladika Teodosije, Kosovo i sledeći kosovski zavet na Kosovu već i pogotovo u Velikoj Srbiji. Zato je to najgora generacija, a ne zato što je bila neuspešna: zbog namere i na njoj zasnovanog opravdanja da se nasiljem ostvare politički ciljevi, sve sa pozivanjem na kosovski zavet.

Mogle bi se ove reči vladike Teodosija i gospodina Bećkovića shvatiti kao neka vrsta priznanja i upozorenja budućim generacijama, što bi bilo dobronamerno i stoga i poželjno tumačenje. Ostaje, međutim, problem samog kosovskog zaveta. Koja je njegova obaveznost, nezavisno od njegovog sadržaja? Obično, savremena generacija ne obavezuje buduće da sprovode njene i zavete prethodnih generacija. Čak i ako postoji spremnost da se sadržaj zaveta menja u skladu s okolnostima.

Na primer, slično kao sada gospodin Bećković, u vreme kada je najgora generacija preuzimala vlast, intelektualnu a ne samo političku, propagirala se antijugoslovenska politika ukazivanjem na grešku iz 1915. godine kada je navodno umesto Velike Srbije izabrana Jugoslavija. Pa onda, hajde da tu grešku ispravimo promenom te odluke. Da sada prihvatimo ponudu iz 1915. Što je trebalo odavno, kako sada kaže gospodin Bećković. Što onda da ne kažemo Albancima da bismo bili spremni da se vratimo tridesetak ili više godina unazad i dogovorimo se o pravima i demokratiji?

Crkva možda može da savetuje da ljudi danas zahtevaju od svoje dece i od svih budućih potomaka da žive kao što su živeli njihovi preci, ali se obično od svake generacije očekuje da živi tako da budućim generacijama bude bolje u skladu sa onim što će one same smatrati za dobro, za njihovu sopstvenu dobrobit. Generacija za koju vladika Teodosije kaže da je najgora u srpskoj istoriji je činila upravo suprotno – nije mislila na buduće generacije već na to kako bi interpretirala kosovski zavet što je bezobzirnije moguće iz najsebičnijih pobuda. Zato je najgora, a ne zato što je bila neuspešna. To se ne može ispraviti nespremnošću da se poraz i pad priznaju. Mada to priznanje nije nikome više ni potrebno, ako njima samima nije.

Predstavljati knjigu u Prizrenu i govoriti sada o jednakim pravima, može li gore?

PS. Jedan drugi istaknuti predstavnik najgore generacije, Mitropolit Amfilohije, govori o večnosti, koju on razume, a kojoj mnogi neće da služe. Da buduće generacije, dakle, služe večno ovoj najgoroj.

Peščanik.net, 01.11.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija