- Peščanik - https://pescanik.net -

Napad na minibar

Recimo odmah: moj statistički uzorak postao je tokom godina pozamašan. Odgovorno tvrdim da ovdje kvantitet iskustva zaista određuje kvalitet procjene. Nove epizode samo potvrđuju pravilo. A nova epizoda dogodila se nedavno…

Na recepciji hotela ispunila sam potrebne podatke i dobila ključ. Prije nego sam krenula u sobu, recepcionarka me je upitala:

— Želite li otvoriti hotelski račun?

— Što je to?

— Za sve što uzimate u hotelu, ne morate platiti odmah, samo navedete broj svog hotelskog računa.

Odbila sam. Što će mi hotelski račun, kada ću u hotelu biti samo tri dana! Doručak je plaćen, a vrijeme ću ionako provoditi van hotela.

Soba je bila velika, luksuzna, odisala je novinom i svježinom, namještaj je bio posve nov, kupaonica ogromna, a teški prozori otvarali su se lakim pritiskom na dugme.

Nisam još stigla ni raspremiti stvari, kada se na mojim vratima začulo kucanje.

— Što želite? — upitala sam mladog portira.

— Oprostite, ali morao bih zaključati minibar.

— Zašto?

— Zato što niste otvorili hotelski račun – rekao je, uputio se prema mini baru, zaključao ga malim ključem i izašao iz sobe.

Najednom sam osjetila na vratu oštricu nevidljiva mača nepravde. Minibar ionako nikada ne koristim. Alkohol ne podnosim, ne volim prestarjeli, masni čips u vrećicama, kikiriki mrzim u bilo kojem obliku, slatkiši nepoznata sadržaja u štanglicama me ne privlače, od sokova u bočicama redovito dobivam gorušicu, a konzumiranje gaziranih bezalkoholnih pića smatram štetnim. Nema, dakle, ni jedne jedine stvari u minibaru za kojom bih posegnula svojom voljom. Zašto da se onda osjećam tako poniženom? Zar samo zato što je hotelski momak zaključao minibar? Pa nije li to isto kao kad bi mi netko zabranio da jedem tripice, jelo koje ne bih takla ni u trenucima smrtne gladi. Uostalom, je li hotelsko osoblje stavilo lokot na tuš, na slavine, na daljinski upravljač, na zahodsku školjku? Nije. Otkuda onda taj snažan osjećaj poniženja? Ništa me, međutim, nije moglo utješiti, ni razlozi, ni raskošan krevet, ni vrući tuš. Osjećala sam se beznadno depriviranom.

Kažu da je minibar, mali frižider, prva proizvela njemačka kompanija Siegas. Masovnu pojavu minibara u hotelskim sobama možemo zahvaliti vizionarskom umu Roberta Arnolda, hotelskog službenika, koji je prema Wikipediji, za vrijeme leta na Thai International iz Bankoka u Hong Kong 1974, po prvi put ugledao minijaturne bočice s alkoholom. Robert Arnold naručio je bočice i Hong Kong Hilton hotel krenuo je u rizik temeljen na poštenju. Tako su ih u početku zvali, honesty minibars, minibarovi poštenja. A kada je Hong Kong Hilton nakon nekoliko mjeseci objavio hotelijerskom svijetu da je povećao promet na prodaju pića za nekih 500% — minibar je postao nezaobilazni dio namještaja svih hotela na svijetu. Sve zahvaljujući Robertu Arnoldu i epifanijskom trenutku izazvanom pogledom na malešne bočice. Usput rečeno, slične bočice prodavale su se u krčmama moje biše domovine, a njihovi korisnici zvali su ih, s puno ljubavi, “unučićima”.

I tu, baš tu, u ljubavi, leži sva sol minibara. Jer razmislimo malo, što je, zapravo, minibar? Minibar je dizajniran kao lutkina kuća za odrasle muškrce. Muškarci vole te svoje “unučiće”, u svakom obliku. Pljoska – mladenački san današnjih sedamdesetogodišnjaka – mogla bi se zvati “sinčićem”, veća je od bočice. Minibar je neka vrsta deminutiva od riječi grijeh. Grijeh u deminutivu i nije grijeh, nego simulacija grijeha, i tu leži nezamjenjivi psihoterapijski efekt minibara.

Minibar je za mnoge usamljene poslovne ljude simbolički supstitut doma reprezentiran u frižiderčiću. Otvaranje hotelskog frižiderčića nakon dolaska u hotelsku sobu, otvaranja boce piva, smještanje na fotelju s nogama podignutim na stol – gesta je duboko usađena u imaginarij i onih koji kod kuće nakon povratka s posla ne otvaraju frižider i ne posežu za bocom piva.

Minibar je dizajniran i kao kutija prve pomoći. Pomisao na kutiju prve pomoći koju imate u kući, čak i ako je nikada niste koristili, drži vas u uvjerenju da ste sigurni i osigurani. Zato neki minibarovi drže i kondome. “Sinčiće” i “unučiće”.

Minibar je i neka vrsta bogomolje, mjesto konfrontacije s metafizičkim. Noću se budite u hotelskoj sobi iz košmarna sna, nema nikoga da vas zagrli, oko vas je ravnodušan mrak. I vi otvarate spasonosna vrata minibara. Iz minibara dopire mutno svjetlo, bočice i vrećice pokorno stoje na svojim mjestima, kao u kakvoj crkvici. U minibaru vlada mir. U zastrašujućem mraku hotelske sobe osvjetljeni izložak djeluje sedativno. Sve je u redu, ovo je stvarnost, košmar je iza vas.

Ova psihodrama razrješava se na recepciji, prilikom odlaska iz hotela, u onom ključnom i zaključnom pitanju koje će svakom gostu, u svakom hotelu na svijetu, postaviti svaki recepcionar: “Jeste li uzeli nešto iz minibara?” U tom času svaki gost osjeća bolan ubod metafizičke krivice. Minibar poštenja? U nekim hotelima čistačice svakog jutra popisuju sadržaj minibara i popunjavaju minibar, pa je pitanje gotovo nepotrebno. Ipak, svi ga recepcioneri postavljaju. I svi ga postavljaju sa strogim, inspektorskim tonom. U gostu raste bijes. Ne samo da ste preplatili sobu, ne samo da ste plaćali skupe kave u hotelskom baru, ne samo ovo i ne samo ono, nego vas obični recepcionar ponižava s testom poštenja. U životu sve se plaća. Točno. Samo zašto tako skupo?!

Minibar je zaista skupa zabava, baš kao i psihoanalitička seansa. Minibar je perpetuiranje istog psihoanalitičkog obrasca. Otuda autoritarni ton recepcionara, policijsko njuškanje po sobi i inspekcija minibara (vašeg minibara!) u vašem odsustvu, otuda i vaš pravedni bijes prema besmislenom egzerciranju sile. Recepcionar su u tom psihoanalitičkom obrascu pretvara u autoritarnu majku ili autoritarnoga oca, u šefa na poslu, u policiju, državu, porezni sistem, vojsku, u instituciju moći s kojom nema nagodbe. Misli o tome da ste, zaboga, mogli odnijeti ručnike, stolnu lampu, smotati tepih, odmontirati slavine i tuš, i sve to nekažnjeno ponijeti sa sobom, a ovdje vas tlače zbog pišljive bočice lošeg pelinkovca i vrećice užeglog čipsa – neće nimalo pomoći.

Ne znam da li hotelsko osoblje čita internetske forume. Dovoljno je otkucati minibar i pred vama se otkriva svijet obespravljenih ljudi od kojih mnogi vode svoj personalni gerilski rat. Jeste li znali da postoje ljudi koji mokre u ispražnjene boce piva, ponovo ih zatvaraju i ostavljaju tako u minibaru? Jeste li znali da dno svake bočice možete posprejati lakom za kosu i zalijepiti u frižider tako da će se hotelsko osoblje morati dobrano pomučiti da ih odlijepi? Jeste li znali da minibar treba provjeriti odmah po dolasku u sobu, jer se može dogoditi da vam podmetnu napola popijenu bocu piva koju ćete na kraju vi platiti? Jeste li znali za najnoviju stvar: postoje minibarovi s ugrađenim senzorima koji registiraju svaku promjenu težine i svaki pomak. Ukoliko bočicu i čips ne vratite na mjesto u roku od 10 sekundi, morat ćete ih platiti kao da ste ih konzumirali. I tko se sad ne bi razbjesnio: ti koji vas varaju traže od vas poštenje. Ti koji traže od vas poštenje unaprijed računaju na to da ste lopov, varalica i neobuzdani alkoholičar. Minibar je simbol totalitarnoga svijeta. Usput rečeno, jeste li sigurni da vas pri dolasku na onaj svijet Sveti Petar neće dočekati s pitanjem: “Jeste li ikada uzeli nešto iz minibara, a niste to platili?”, i već prema vašem odgovoru, uputiti vas u hotel s jednom ili sedam zvjezdica.

Sama riječ minibar sadrži u sebi mnoge riječi. Dvije su definitivno ključne: rab (rob) i mina. Minibar je psihoanalitička mina, čim nagazite na minibar, odmah ste u poziciji roba. Danas, kada su eksplodirali (istina, više su implodirali) gotovo svi totalitarni sistemi, minibar je neka vrsta totalitarnog šrapnela koji se ugnijezdio u polje ugode lišeno svih ideologija, u hotelske sobe. Minibar je zadnji bastion totalitarizma, njegovo nevidljivo gnijezdo. Borba protiv minibara moguća je, ali isključivo kao personalna, gerilska akcija.

A što se hotela koji sam spomenula na početku tiče, javno priznajem: ja sam ta koja je izvršila desant na minibar u hotelskoj sobi 513. Ja sam dogurala minibar do kupaonice; ja sam hotelskim ključem izgrebala na površini poruku Smrt minibaru!; ja sam minibar ugurala u kadu; ja sam pustila vodu u kadu; ja sam na pitanje recepcionara “Jeste li uzeli nešto iz minibara? “ odgovorila “Ne bih ni mrtva!”. Jer razmislimo, ako hoteli uvedu senzorske minibarove, uskoro će izmisliti i način da vam naplate samu pomisao da biste mogli nešto uzeti iz minibara.

Eto, zato ću sljedeći put pod minibar podmetnuti minu!

Januar 2010.

Peščanik.net, 09.01.2010.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)