- Peščanik - https://pescanik.net -

Narodna melanholija

Proglašeni dani žalosti potvrđuju gorku istinu – ipak postoje retki trenuci kada radio emituje klasičnu muziku, a zabavni televizijski programi (a takvi su skoro svi) odjednom imaju emisije o društvenim prilikama. Hteo bih da postavim jedno retoričko pitanje: zašto programska šema naših medija nije u stanju da se nosi sa trenutnom težinom situacije? Da li time priznajete, dragi inženjeri duša, da bez obzira što sve vreme tvrdite suprotno, vi ipak nemate nikavu pravu vezu sa svojom publikom?

Na žalost, institucije kulture su tretirane na isti način, rekao bih čak i mnogo gore, nego medijske kuće koje emituju šareni vašar od programa. U slučaju radija nije potrebna neka velika promena da bi se programska šema prilagodila vanrednoj situaciji i žalosti, ali muzeje, galerije i pozorišta treba pozatvarati, i to sa četiri katanca. Ili, kako nam je predložila Joana Ščepkovska (predsednica Poljskog udruženja glumaca) – koja je u normalnim okolnostima pristalica teze da pozorišta postoje zato da bi se u njima igrale predstave – pretvoriti u svetilišta za oplakivanje mrtvih. Drugim rečima, vlast koja je odgovorna za organizaciju dana žalosti poručuje umetnicima i radnicima u kulturi da je njihov rad vredan koliko i neki kabare na prvom programu televizije.

Antropologija obično definiše kulturu kao zbir delatnosti koje omogućavaju formiranje zajedničkih emocija prema različitim sadržajima u našem životu. Na žalost, nakon pada predsedničkog aviona i smrti velikog broja važnih državnih službenika, taj kanal komunikacije je namerno blokiran.

Nije istina da u ovako vanrednoj situaciji svima zastaje dah i da svi prestaju da se bave svojim svakodnevnim poslom. Dve institucije su službeno zadužene za žalost: crkva i televizija. Društvo ima mogućnost proživljavanja bola na isključivo ova dva načina: možete da se molite u crkvi za duše umrlih i možete da na televiziji gledate priče o životu poginulih političara. U čast poginulih može biti održano i predavanje u galeriji, pozorišna predstava ili koncert klasične muzike. Plač poslanika pred televizijskim kamerama ili govor nadbiskupa Mihalika, koji su sve vreme svesni političkog aspekta svojih nastupa, to ne mogu. Nije istina da usled šoka kao što je tragedija u Smolensku iz društva nestaje „moć“. Naprotiv, pred nama su njene glavne institucije. One ne moraju da izazivaju potrese da bi bile delatne. Dakle, zatvorimo na nedelju dana sve institucije ili dozvolimo da svako za sebe pronađe ogovarajući način izražavanja tuge. Pa ako želimo ići ćemo u crkvu, ali možemo otići i u pozorište, na koncert ili u park.

Ne, ja ne osuđujem nikoga. Niti želim da relativizujem zvanične dane žalosti. Moja teza je potpuno suprotna: ovo nisu nikakvi dani žalosti. Tuga usled tragedije zasniva se na povezivanju iskustva gubitka sa trenutnim okolnostima i životom, kontemplacijom o bolu i žalosti kroz zajedničko iskustvo, emociju, refleksiju. Poljskom društvu je ukraden, i to na više nivoa, takav način emotivne razmene, jer mu je naređeno da sluša samo one koji imaju najveći uticaj i na taj način prisvajaju pojedinačne vizije onoga što se desilo. Ko ne veruje u Boga, a televiziju i njene bliske veze sa političkim strukturama smatra sumnjivim, osuđen je na ćutanje. Može ćutati u samoći ili vređati ostale stepenom svoje neprilagođenosti.

Bojim se da poljsko društvo umesto bolnog procesa obnove ulazi u još jedan u nizu napada melanholije. Bez različitih načina da se proživi žalost zbog onoga što se desilo, osuđeni smo na to. Poređenja pada aviona sa masakrom u katinjskoj šumi potvrđuju ovo što sam rekao. Slično je i sa neverovatno brzim procesom glorifikacije političara koji je imao najgori rejting u poljskom javnom mnjenju u poslednjih nekoliko godina. Umesto postepenog prilagođavanja novim okolnostima, imamo vanredno stanje, nakon koga će se sve vratiti u normalu, kao da se ništa nije desilo. Sama avionska nesreća postaće nova nezarasla rana, korisna za manipulaciju kolektivnim emocijama. Ako ne postoji spremnost da dozvolimo građanima da sami odluče kako žele da oplaču žrtve, teško da možemo očekivati da nas zvanično oplakivanje dovede do bilo kakve katarze.

 
Paweł Mościcki, Krytyka Polityczna, 13.04.2010.

Izbor i prevod sa poljskog Goran Injac

Peščanik.net, 13.04.2010.

Povezani tekstovi: