- Peščanik - https://pescanik.net -

Naša deca i njegov sin

Foto: Peščanik

Davno sam se učio smirenosti ali sam sve lekcije zaboravio. Stres dolazi sa svih strana, iz svih mogućih izvora. Pre tri dana neko nepoznat se javio na moj seoski broj, koji ni sam ne znam napamet.

Zaustio je da me pita za koga ću da glasam.

Dijalog je, da prostite, završen u svim glagolskim oblicima koje znam.

Za borbu protiv napasti, međutim, potrebna su efikasnija sredstva. Taj koji zove pripremljen je da kao uljez u tuđim slušalicama trpi grdnje, psovke, ili uživa u ljubaznom odzivu, ili lažnoj učtivosti. Ili u svemu što čuje. Takav je to smradni posao.

Za koga ćete da glasate? Za nas, naravno! Drugih i nema.

Uz ime bez koga oni ne postoje, lista se oglašava niskim udarcem, zloupotrebom svih ljudskih emocija, patetičnim grcanjem, neiskrenim usklikom, podlom lažljivošću, neostvarivim obećanjem: Za našu decu!

Koja su to naša a koja njihova deca, ako već brižnik ne govori u ime svih? Naša deca su ovde predmet budućeg političkog zlostavljanja u ime autoritarnog kolektivizma. Ko je odobrio poruku da naša deca budu njihova budućnost, osim ako glasnik ne vrši kastinsku podelu za one koji još ne znaju o čemu je reč i šta im se sprema. Naša deca, to su njihovi naslednici, ali nećemo valjda njima dopustiti eksperiment nad svom decom?

U sprečavanju tog opakog opita mora se brinuti i o mladuncima koje oni smatraju samo svojima, i za njih grade ono za šta su uvereni da može biti izgrađeno. Ne bi smeo đavo nikome da uzme pamet i dušu, a baš se nameračio na sve što raste.

Sav cinizam sadržan u navedenoj izreci jasno je čitljiv ovih dana pred nama, kao gradnja simboličkog staklenog zvona oko samo jednog deteta. U stvari, to dete je već davno odrastao čovek, možda čak i sposoban da misli i odgovara za svoje postupke. A možda i nije, grešna mi duša, i meni i svima koji su se navrzli na mališana. Pa u čemu je onda stvar, zašto se tolika galama digla oko jednog klipana, važnog samo zbog lošeg rodoslova?

Već nekoliko puta sin predsednika SNS-a, u uzrastu od 22 godine, slikan je u bliskom druženju sa ljudima koje pristojan svet rado izbegava. To su opaki momci, poznati organima, ali ih organi ne diraju jer su oni ugledniji od organa. I zaštićeni su, imaju svoje biografije u policiji, članovi su klanova koji se međusobno ubijaju gde god se sretnu. Tako se ovde, pred elitom i samim vrhom stiče ugled.

Ono jest, predsednikov mališan nema kriminalni dosije, bar koliko se zna. Radi u bakalnici za prosečnu platu u Srbiji. Mogao bi da se uposli u firmama kod strica za daleko veće pare, ali takav je to dečko, neće. Iz nekog razloga voli nasilničko ili razbojničko društvo, u kome nije baš toliko inferioran i šikaniran kao njegov otac u njegovim godinama. A oni uživaju da sede ili putuju, grle se i slikaju sa momkom koji ima samo jednu osobinu koja ih drži uz njega: dete je predsednika.

Naravno da je pitanje slobodnog izbora ko će sa kim da se druži, ali u ovom slučaju nije poznato ko je koga izabrao, i zašto? Predsednikovo dete koje sigurno nije deo onog beskrvnog i priglupog slogana, davno je postalo javna ličnost. A i da nije, pitanje je umesno: šta uopšte radi predsednikov mladunac sa takvim ljudima? Ko vodi brigu o njemu? Čuvaju ga oružane, policijske i razbojničke snage, no takva briga ni izbliza nije dovoljna za njegovo uzrastanje i razvoj.

Možda je ipak u tom slučaju nasušna očeva briga. Da uhvati za uvo svog klipetu, kome možda iz prirodnih razloga nije jasno o čemu je reč, i da mu očinski očita bukvicu, kako su to nekad pravi očevi umeli: slušaj mali, ne brukaj me pizda ti materina, ja sam predsednik. Neću više da te vidim sa njima!

Da li bi ga mali poslušao? Ko zna! Posle toga, otac koji ima mozga pozvao bi novinarku koja je uslikala budalu u lošem društvu, i rekao: hvala ti sine, otvorila si mi oči.

Kad međutim!

Čitava kolonija ulizica, dvorske posluge i sličnih ljubitelja važne zadnjice, upregla se u odbranu, ni manje ni više, nego gazdinog opstanka. To je napad na Vučića, ubijaju ga preko Danila, ruše ga preko porodice, očekuju da se emotivno slomi, dobije još jače nervne napade i da više ne bude ni za šta. Sva deca imaju prava na miran život među kriminalcima osim njegovog deteta, šta je kome skrivio dobri momak Danilo?

Razjareni tata je rekao kako je ponosan na sina, koji je samo mirno sedeo u kafiću, sa dobrim momcima. Dobro, jedan je optužen za neku tuču, šta li, ali kakve to veze ima? Šta koga briga ko je osuđen nepravosnažno, moj sin nije i neće biti. Šta koga briga za dosije, moj sin ga nema!

Premijerka se ponovo oglasila kao portparol Porodice, rekavši da je bezbednost deteta Danila ugrožena, i da se ona boji. Boji se za svu decu, ne samo za jedno, ali za jedno se boji posebno, jer je to jedno posebno dete.

Navela je sve nepostojeće razloge zašto se usuđuje da javno misli.

Ništa nije potresnije od nežnog ženskog straha.

Ne znamo da li je dete predsednika zaista ugroženo i od koga: od svojih čuvara, od društva u kome se kreće. Od porodice koja je digla ruke od njega, ili od sebe samog. Sudeći po osmehu koji smo videli, dečak je srećan, ko zna zbog čega. Šta je važnije od sreće jednog deteta?

A otac bi možda mogao da razmisli o promeni onog slogana.

Kakva naša deca, nesrećniče, šta bi ti učinio sa svima njima? Ne umeš ni sa svojim jednim!

Peščanik.net, 15.06.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)