- Peščanik - https://pescanik.net -

Ne, Kusturica nije saradnik Službe!

Mislim da je pogrešna pretpostavka da je Kusturici teško palo, da mu je neprijatno, da se uvredio što se govori da bi mogao biti saradnik takozvane Službe i da je on e-novine tužio sudu da bi to opovrgao. Bar za takvu pretpostavku nema osnova u onome što je sam Kusturica rekao u razgovoru za radio Slobodna Evropa, gde je objasnio zašto je podigao ovu tužbu. Pročitajte njegovu izjavu ponovo, ali pažljivo:

“Vrlo je zanimljivo kada neko ko se diči slobodom napiše članak o vama kao o čoveku koji je bio ‘reditelj Službe’ i koji je profesionalnom ubici dobacivao novac u vreme dok je ovaj bio u bekstvu, pa sam tužbu podneo iz radoznalosti i čisto da vidim kako neko može da potkrepi takvu optužbu i koji su to dokazi. Mislim da je sud najbolje mesto da se utvrde granice nečije slobode i šta zapravo o ljudima može da se piše,” kaže za RSE Emir Kusturica.

Da li vi ovde vidite reakciju uvređenog čoveka, čoveka ogorčenog, čoveka koji s indignacijom odbacuje laži izrečene na njegov račun? Ja ne. Ništa od toga. Ni po čemu se ne bi reklo da Kusturicu neprijatno pogađa i moralno potresa mišljenje nekih novinara da bi on mogao da radi za srpsku tajnu policiju. Da li vi ovde vidite da se on trudi da ovo mišljenje opovrgne, da ga odbaci, da ga dovede u pitanje? Ja, bogme, ne.

Dakle, u ovoj njegovoj izjavi za RSE nema ni moralne indignacije, ni ljutnje, ni demantija. Imamo samo Kusturčinu tvrdnju da je članak o njegovim vezama sa Službom vrlo zanimljiv i da je on njegove autore tužio sudu „iz radoznalosti”, da bi se ta zanimljiva tema, odnosno intrigantna teza njegovih autora, na sudu pretresla i rasvetlila. Ni jednom reči nije nagovestio da očekuje da dokaza o njegovim vezama sa srpskom tajnom policijom neće biti, nego samo da je radoznao da vidi koji će se dokazi na sudu pojaviti. To je rekao, ili ja ne znam da čitam.

Pa, dobro, ako smo utvrdili da se Kusturica (ako je suditi po ovoj njegovoj izjavi) u stvari uopšte ne potresa zbog mišljenja da bi on mogao biti, kako se to kaže, čovek Službe, i da se on ne trudi da to mišljenje jasno i nedvosmisleno demantuje, ostaje da razmislimo zašto on uopšte od toga pravi frku i aferu i s tim izlazi u javnost i ide na sud. Jedino logično objašnjenje je da Kusturici to što ga neki novinari povezuju sa srpskom tajnom policijom u stvari odgovara. Izgleda da mu priče o tome prijaju, kao što mu očigledno prijaju i druge priče o njegovoj bogatoj saradnji sa državom, vojskom, akademijom, televizijom, crkvom, policijom…

Ali, na njegovu žalost, nešto od te saradnje javnost ne stiže da prati, deo toga ostaje u senci, pa se Kusturica trudi da nekako skrene pažnju publike i na taj manje poznati deo svog nesebičnog služenja državi i narodu. Tako je, na primer, krajem prošle godine uspeo da u medije stigne vest da je u prijateljskim odnosima sa Specijalnom antiterorističkom jedinicom (SAJ), jer se potrudio da se nađe u državnoj delagaciji koja je otišla u Batajnicu da tamo Specijalcima čestita 32. rođendan. Mislim da on i sad radi isto: koristi priliku koju su mu namestili novinari da se još neproverena glasina o njegovoj saradnji sa DB-om široko razglasi i konačno potvrdi. Kao jedan Miš iz Rupe ja ne želim da mu u tome pomažem i zato izjavljujem i potpisujem da Emir Kusturica nije saradnik Službe! Može o tome samo da sanja!

E-novine, 21.02.2011.

Peščanik.net, 21.02.2011.


The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)