- Peščanik - https://pescanik.net -

Neće gara da primi vakcinu

Foto: Predrag Trokicić

Kad god vidi mikrofon, Ivica Dačić uhvati se za njega. Ne ispušta se tek tako položaj vodećeg dvorskog klovna, koji svojim očajnim glasom i doslednim falširanjem, zabavlja publiku lošeg ukusa.

Dačić se pojavljuje kao dubler Ace Lukasa, on je Cecin školski drug, zvezda nove kaste, sposoban da polusvet oko sebe zabavlja trešom koji ume sam da proizvede. Pevao je Kaljinku Putinu, sastavu vlade dok je bio premijer, gazdi na uvo. Svuda i uvek kad čuje svirku, njegov slabašni dar ga ponese, i nema sile koja može da mu zatvori usta. Ali može mu se i ispod šatre. Dragan J. Vučićević je ispraćao sina u vojsku, a tom slavlju je učinio čast svojim prisustvom vrhovni komandant lično. Uz vola na ražnju. Naravno, Ivica je radio na svom repertoaru i otpevao „Romaniju“, hit Halida Bešlića, ali i druge prigodne numere. „Kad u vojsku ja polazim, i zeleno polje gazim“, na primer.

Nije potpuno jasno šta je to što Dačića tera da peva. Uverenje da ume, impuls predaka iz Žitorađe. Zanos sam po sebi, ideja da zadivi stasom i glasom. Neostvarena karijera svadbenog pevača ili kafanskog muzikanta, naknadno zavođenje onih koje ga nisu zapažale dok je bio mulac. Moć daje muzikalnost, tada se može sve.

Negde je zapevao i Vladimir Đukanović, čovek zadužen za dežurstvo pri Vučićevoj biografiji, u nastojanju da očisti sve iz te tmurne istorije postojanja što bi moglo da pokoleba vernike. Ne zna se kako je Đuka prošao na svom prvom nastupu, ako je bio prvi.

Za Mileta Dodika nije pouzdano utvrđeno gde pripada: tamo ili ovde. Sposoban je da se u isto vreme pojavi na više mesta. Glasa i ovde i tamo. Ali, ne ume da peva. Takva prirodna okolnost ga nikada nije omela u pokušajima da galami bez artikulacije pred mikrofonom, uveren da je to vokalna interpretacija nečega. Ljudi su mu aplaudirali, šta će, ipak je on jaka ličnost već na prvi pogled.

Tako je posle neke pobede nad opozicijom, pozajmio mikrofon od frontmena folklornog benda, i zapevao hit Mitra Mirića: „Ne može nam niko ništa“. Pa dalje: jači smo od sudbineee, mogu samo da nas mrze, oni što nas ne vole, eeeeeeee!

Negacija sudbine za Dodika je svakodnevni posao, to je za njega samo brat Alek i on lično. Njih dvojica određuju šta je sudbina a šta nije.

Ali, bilo bi suviše malo samo jedna pesma u Miletovom opusu. Na „Kočićevom zboru“ u Stričićima, pevao je novi antivakserski treš: „Neće gara (u smislu garavuša) da primi vakcinu“. Neće, dakle, gara da primi vakcinu, ne priznaje svetsku medicinu.

Taj hit nije bez neizbežne lascivne konotacije, ali je neka vrsta polutanskog otpora „zaveri“ koja dolazi odnekud iz neprijateljskog sveta e da bi nas satrla. A gara ne da na se, nepoverljiva je, ne priznaje ništa osim bajanja i još nekih melema koji čine da joj bude dobro.

Da Mile ne bi bio sam u tako složenoj interpretaciji, pridružio mu se Vulin. Eto još jednog pevača, nismo ni znali šta taj sve ume. Duet je skoro savršen, nadrealna slika estradne politike srpskog sveta. Dvojac bez kormilara luta prostorom, uz nesavladivu melodiju, bez ritma i smisla. Ali opijeni su nemirnom i neposlušnom garavušom, koja se opire moćnima, ali ne i njihovom šarmu.

I na tom zboru, gde su u čast Kočića o gari pevala glavata gospoda, kao i na drugim mestima gde se skuplja ovdašnja varijanta krema, nije bilo maski ni distance. Pevači i ostali disali su jedan drugome u krajnike.

Nesrećni krizni štab niti je znao, niti zna šta da radi, Gospodar zaraze je digao ruke od pandemije i dovodi legionare iz Banjaluke i mrtve duše sa grobalja, kako bi uz ostala nezamisliva krivotvorenja dobio izbore u Beogradu.

Beograđanin Mile se već nalazi na čelu beogradske banjalučke kolone.

Posle izbora, kao i uvek, sledi pobednička pesma, u skladu sa prefinjenim merilima pobednika.

Sve je više pevača iz sekte, baveći se blagostanjem naroda nisu ni znali šta sve umeju.

Strašan hor.

Peščanik.net, 31.08.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)