- Peščanik - https://pescanik.net -

Neću da budem član Sindikata

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Neobaveštenost je, u doba interneta, nedopustiva.

Ali, pre nego što nešto više kažem o tome, da kažem da Beogradski sindikat ima pravo da peva šta hoće i (o) kome hoće. I bio bih spreman čak da za to njihovo pravo platim.

I mislim da bi to trebalo da (u)rade njihovi „fanovi“ generalno. Što znači da ako bi svako ko je pregledao njihov spot na Ju tjubu za to (u)platio samo jedan dinar, bilo bi to, prema podacima kojima u ovom trenutku raspolažem, šest miliona dinara. Ili oko 50.000 evra. Podeljeno na pet članova Sindikata – 10.000 evra. Nije malo. A ako bi svako dao 10 dinara – što je suma koja se, koliko sam primetio, najčešće daje uličnim sviračima u Beogradu – bilo bi to 100.000 evra po „glavi“. Što je već pravo malo bogatstvo, zar ne.

Ali poštujem i pravo članova grupe da slušanje svoje muzike na internetu ne naplaćuju i da žive od nečeg drugog, a ne od svoje muzike.

Popularnost, međutim, obavezuje. Ako vas sluša toliko miliona ljudi, to strašno povećava vašu odgovornost za izgovorene reči. Odgovornost ide uz slobodu, uvek i svuda, pa i u muzici. I jedno i drugo traži poznavanje stvari o kojima se govori. Ili „peva“, svejedno.

A „beogradski sindikalisti“ pate od teškog nepoznavanja materije. Navešću samo jedan primer, iz skorašnjeg intervjua NIN-u. „Dođe MMF, uzme ti ekonomsku nezavisnost i kaže kolike će biti plate, penzije, koliko otkaza, koliko država mora da se zaduži, šta sve da se privatizuje“, kažu dakle članovi BS.

U stvari, ovo već godinama ponavljaju i levičari i desničari u Srbiji (a ni sa jednima ni sa drugima BS, uzgred, nikako ne bi da se poistoveti), pa se i ne može uzeti kao neko originalno zapažanje, ali svejedno. Teško da na manjem prostoru može da stane više netačnih tvrdnji. Tačno je, zapravo, samo da „dođe MMF“, ali bi tu čovek, i običan, a kamoli poseban, trebalo da se zapita – kako to i zašto je došao MMF? Jel’ možda banuo u sred noći nepozvan, ili ga je Srbija pozvala. I ako ga je pozvala, a naravno da jeste, zašto ga je pozvala? To jest, kakva je bila ekonomska situacija u Srbiji pre toga? Med i mleko ili čemer i jad?

Situacija u Srbiji je već godinama takva da svake godine potrošimo oko dve milijarde evra više nego što stvorimo. Moram da ponovim: svake godine dve milijarde više potrošimo nego što stvorimo. To je osnovna, ključna i temeljna ekonomska, politička i društvena činjenica o zemlji Srbiji. Da bi mogao da se pokrije taj višak rashoda nad prihodima, Srbija je morala da se zadužuje.

Kakav je to „domaćin“ koji godinama troši više nego što zaradi? Koliko je „suveren“ čovek koji je dužan na sve strane?

Srbija je prokockala i svoju prošlost i svoju budućnost. A kad je došla da traži pomoć, MMF je rekao: Okej, ali moraš manje da trošiš (a to, nažalost znači i manja primanja njenih građana i otkaze u glomaznom, neefikasnom i rastrošnom državnom sektoru) i moraš da počneš da smanjuješ dugove (potpuno suprotno onome što priča Sindikat). Za uzvrat, ja ću garantovati da je tvoje obećanje da ćeš se popraviti validno, jer ti si Srbijo, kao notorni kockar i pijanica, izgubila svaki integritet i kredibilitet u ljudskoj zajednici.

Sve ovo uopšte nije važno zbog MMF-a, naravno, nego je važno zbog Srbije. Da bi se znalo gde je grešila, odnosno da je ona odgovorna za položaj u kome se našla. I da nije teško da oteramo MMF, nego da znamo koja i kakva politika nas je dovela u ovo stanje. Jer ćemo samo uz pravu dijagnozu moći da nađemo i pravi lek.

Sve u svemu, pošto u „bek stejdžu“ Beogradskog sindikata sedi neznanje, ja onda ni ono što je na (tri)bini ne kupujem. Čak ni za džabe. Jer iskustvo uči da najviše košta ono što je besplatno.

PS.

Uzgred, jako me zanima, kada bi članovi BS došli do onih pola miliona evra, kako bi ih potrošili. To jest, da li bi pokušali da novac ulože u neki posao. Pa da vide sa čime se suočavaju poslovni ljudi u Srbiji. Kladim se da bi, s obzirom na njihov temperament, umesto Beogradski sindikat ubrzo postali Beogradski preduzetnik. I pevali protestne pesme o tegobnom životu srpskih, ako već ne i svetskih, privrednika.

Peščanik.net, 08.05.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.