- Peščanik - https://pescanik.net -

Neka on ipak legne

Foto: Ivana Tutunović Karić

Paževi su uočili da je vožd umoran. Ako nastavi tako, sve je moguće: da ga nešto strefi, da zabaguje ili… nikad se ne zna, daleko bilo. U najgorim je godinama kada se čovek lomi između starosti i propasti. I mlađi od njega su pregoreli i davno zaboravljeni. Živi je stvor, verovatno poseduje unutrašnje i spoljnje organe sklone lakšim ili neotklonjivim kvarovima.

Nije potvrđeno, ali moguće je da je i on samo čovek. Odmor je nasušna potreba živog sistema, nema onoga koji je postao sopstveni perpetuum mobile, to jest da bezgranično vergla i raspaljuje svoju samoubilačku hiperaktivnost, crpeći obnovljivu energiju iz sebe samog.

Ali gle, njega je predlog da prilegne, odmori i sebe i nas na neko vreme, opasno naljutio. Možda u toj opreznoj natuknici da je Vladalac premoren, pa sklon još većim brljotinama no inače, ima više pakosti nego brige. Nigde nema toliko podmuklosti nego na dvoru. Niko bolje od dvorskih luda ne vidi slabosti vođe, pa oni kojima je udeljena visoka milost da budu biografi njegove probave, ili mu češkaju i zanose vrhovne semenike, najpreciznije umeju da oslikaju bednika. To svakako sledi: kad počne kamenovanje oni će prvi baciti kamen, uz opisivanje smrada u kome se uživali.

Odbrana Vrhovnog od umora, posebna je misija izabranih, jedna od najponiznijih uloga u kojoj ponizni nalaze zrnce utehe za nedostojnu propast u koju su se zaglibili: more, ko ga jebe, baldisao je, gotov je!

Ajkula pliva čitavog života i živa je samo dok pliva. Taj opaki grabljivac ume da bude i simpatičan, čak i oslobođen kad već bude ulovljen. Lovci na tune, obradovani snagom velike ribe, kad vide šta se zakačilo, rezignirano odustaju: to je samo prokleta ajkula! I ona nastavlja da se kreće i proždire sve što može da proguta.

Nema ovde nikakve paralele, ali parabole ima u jasnim tragovima. Vladalac ne prestaje da se kreće prostorima u kojima lovi i proždire sve što vredi, ljudske duše i jedino vreme dato za život. I ostavlja neponovljivu pustoš, uveren da je to savršeno delo. Ali je dobro razumeo: nestaće kad prestane da se pojavljuje, ili ako se sazna da je pri raspadu, ili ako razaranja bude manje nego obično.

„Ne mogu da ležim. Neću da ležim. Što me terate ljudi da to činim…!“

Da, to je rekao javno, ekstremno osornom intonacijom. Poruka je upućena nekome ko mu je savetovao da legne, ali i svima koji bi da ga vide oborenog. Svi nekako znaju da postoje urgentni razlozi da zalegne onaj koji nikada to ne čini, a ako malo i dremne, to uradi stojeći i budan.

Šta je, u stvari, sadržano u navedenom vapaju? Prvo ne mogu a zatim i neću da ležim. Ovde se srećemo sa nedostatkom volje da se legne, a volja ne zavisi od snage da se ostane na nogama. Bezbroj je razloga zašto ljudi legnu: odmor, noćni san, vođenje ljubavi, obično izležavanje, mrzovolja, lenost, način da se ispuni i okonča dokolica. Postoji i padanje u postelju, kad se onaj koji zapadne, teško ili nikada ne diže. Postelja je statistički najopasnije mesto na svetu, ogromna većina umire tamo gde se čini da je najudobnije i najsigurnije.

Starci koji se opsesivno plaše smrti odbijaju da spavaju. Oni se boje da će zaspati bez buđenja. Svejedno, bdenje nad sobom ih ne spasava.

Kod vođe se (verovatno) još nije pojavio taj starački sindrom. Mada, ko bi ga znao! Nije više mladić, kako mu nežno tepa A. Brnabić, izmožden je neopisivom panikom od pada. Uz nebrojane strahove boji se ležanja zbog gubljenja ugleda neumornog radnika, neuporedivog udarnika u agresivnom ispisivanju svoje velike, mučeničke autobiografije.

On ne priznaje slobodne dane za sebe, a drugi kako žele. Sveta nedelja je za njega radni dan kao i svaki drugi. Najviše je učinio noću, to je njegovo vreme, tada iz sna koji ne dolazi ustaju stvorenja slična njemu.

Ali, još nemamo dobar odgovor na pitanje zašto ga teraju da legne?

Osim ako to nije politički rekvijem fukare i gomile hulja koje je našao na deponijama, uzdigao i oblikovao svojom rukom.

Epitaf nad besmrtnim, čijeg ustajanja imaju razloga da se boje. Na to liči.

Ovde je postelja onoga koji nikada pre i nigde nije legao. Odmori se, zaslužio si.

Peščanik.net, 03.03.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)