Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Deset ljudi sedi u mračnoj sobi i sat i po vremena ogovara jednog mladića“. Tako je Brnabić Ana u jednoj misli sažela sve o čemu se govori u dokumentarnom filmu Vladalac.

Da li je li premijerka uopšte razumela o čemu je reč? Neće ostati bez nameštenja ako ne razume baš ništa, tu gde jeste dovedena je upravo zbog toga da sve oko sebe vidi kao nejasni odraz košmarne fantazmagorije koja se odvija u najvažnijoj glavi.

Najvažnijoj glavi za nju, posle svoje nevažne za njega.

Rečenica navedena na početku proizašla je iz vodeće izvršne pameti u Srbiji. To je za Anu misaoni vrhunac, spasonosna lozinka uspona, a ni nju premijerka nije potpuno razumela.

Brnabić je zgodno konstruisana, kao savršeni nemušti temelj za svaku divlju nadgradnju. Podatna je za instaliranje zlokobne naprednjačke aplikacije koja nije podložna brisanju. To što od nje nastaje i u šta se pretvara samo je primer burne deevolucije.

Njeno lucidno zapažanje o desetoro tračera koji bez ikakvog povoda ogovaraju jednog časnog nedoraslog momka jeste antologijski udvorički vremeplov. Ana je mladića pretvorila u Sliku Dorijana Greja nemajući pojma koji je taj. Tamo, naime, samo slika stari a večno mlad čovek, skupljajući u sebi svako zlo, ostaje naizgled nedirnut vremenom, dok se na kraju ne raspadne u gadnim boleštinama, gnoju i ružnoći.

Mračna soba je ambijent u kome se nedužni mladić iz nepatvorene mržnje ritualno nabija na simbolički kolac. Desetoro njih na nedužnog mulca u mrkloj noći. On samo govori i o tome kako će ubijati sto nesrba za jednog Srbina, ne stigavši da objasni kako bi ih birao: po kojim merilima, u kojoj dobi za strašnu osvetu, na kome mestu u koje vreme, kojim sredstvima.

Važna je dobra ideja. Ali i tehnologija pogubljenja, svakako i operativni plan. A mladić, iako u nežnoj dobi, poznaje sve one koji to umeju.

Kako su ga još ogovarali ti zaludni ljudi, neprijatelji predsednika i cele Srbije, odvojivši za svoj razorni posao čitavih sat i po svog bezvrednog vremena, prateći iz tamne sobe nepodnošljive scene njegovog odrastanja?

Ana ne mora da zna kako javni stav nije ogovaranje nego, recimo, dijagnoza teške društvene bolesti, da nema tako mračne odaje poput tmine oko mladića koji je bio neizbežna tema: onaj koji je davno prestao da bude mlad, ali razara i inficira sve oko sebe, taman kao Dorijan Grej u terminalnoj fazi svog jezivog postojanja.

Premijerka govori kako su svi dokazi o njemu nevažni, jer je važan jedino on. Kad je odgledala film i ljude iz mračne sobe više ga poštuje i voli, tek sad zna ko je taj čovek i zašto sebe vidi jedino uz njega.

Da li to poštovanje nastaje na osnovu onoga što on zaista jeste, a Ana je to izbliza videla, ili zbog dokaza za koje je sigurna da ne postoje, jer ON želi da ih nema? Ona u njemu vidi borca, junaka njenih srednjih godina u kojima se heroj nezadrživo i po cenu sebe bori za srpsku stvar, jer na tu stvar ima monopol alfa pastuva koji je obeležio teritoriju svojom stvari, upornim osmogodišnjim zapišavanjem. I može mu se što poželi.

Je li ogovaranje to što smo, uz sliku koja je bila pouzdani dokaz i za to, rekli svako po nešto: toksičan, neuračunljiv, besprizoran, lažljiv, nevaspitan, nasilan… Jesam li nešto zaboravio? Svakako mnogo toga. Svašta je moglo da nestane u mračnoj sobi.

I Ana i čitav čopor znaju da nijedna odlika nije tek tako prilepljena Vladaocu, sve on njih nosi kao neizlečivu boljku. I oni vide ono što vide svi, ali ne znaju šta to znači, mada bi morali da naslute šta na kraju čeka njega a šta njih. Oni ga više ne brane nego ga merkaju.

Spoznaja istine nije moguća bez belog luka i glogovog koca, oglašavanja petlova i najave svanuća. Zbog toga se čuju krici i zapomaganja u poslednjoj odbrani sablasti, pa Anin pokušaj da u mladost vrati već usahlog starca, jeste samo deo njegovog sna o večnoj vlasti.

Mladić iz Aninih ostvarenih snova nastavlja da živi treći i možda poslednji tom Vladaoca.

Slaviša više ne mora da kopa po njegovoj odvratnoj prošlosti. Završne radove oko mladića neće uraditi tajkuni, pobunjenici niti plaćenici.

Kad kucne čas za poslednji čin, to će ipak biti posao za njegov pobesneli čopor.

Peščanik.net, 25.02.2020.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Rodoslov jedne kreature


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)