- Peščanik - https://pescanik.net -

Neka visi… Ješić

 
Goran Ješić je na belom hlebu. Traži posao, gleda šta će da radi. Ne brinem se za Ješića, siguran sam da će se snaći u privatnom biznisu koji mu je zapravo jedino preostao. Razmišljam o nečem drugom. Goran Ješić je praktično ceo dosadašnji radni vek proveo u javnoj službi. Najpre kao predsednik Opštine Inđija. I tu je postigao odlične rezultate. U nedavno objavljenoj analizi poslovanja lokalne samouprave, koju je uradila Svetska banka, Inđija je istaknuta kao jedna od najboljih opština u Srbiji. Zapravo – kao najbolja. Inđija je, kao nijedna druga, obnovila infrastrukturu, izgradila puteve, proširila vodovodnu mrežu. Dok su drugi tavorili i propadali, Inđija je napredovala. I – privlačila investitore.

Poznato je da je, pod Ješićevim rukovodstvom, inđijska opština prva još odavno uvela elektronsku upravu: kad podnesete neki zahtev, na kompjuteru možete da pratite kako se on kreće kroz opštinsku administraciju. U tom smislu često je isticana kao primer za ugled. I zbilja, mnogi predsednici opština iz cele Srbije dolazili su kod Ješića da vide kako to funkcioniše, divili se i čestitali mu, govorili kako će da dođu opet, da uzmu „pelcer“, ali ni jedan to nije učinio. Treba li pitati zašto?

U Vojvodini je bio pokrajinski sekretar za poljoprivredu, gde je za kratko vreme uradio dosta. Sve pare je usmerio u sređivanje kanalske mreže i pospešivanje investicija, pa su tako, zahvaljujući njegovom programu, vojvođanski poljoprivrednici dobili nove hladnjače, sisteme za navodnjavanje, na stotine hektara protivgradnih mreža…

Nedavno, za vreme katastrofalnih poplava, dok je tamo gde su situacijom upravljali premijer i generali vladala panika i dezorganizacija, na području koje je kontrolisao Ješić sve je funkcionisalo kao sat.

Možda najveću pažnju javnosti Ješić je, međutim, privukao kad je ukazao na problem sa aflatoksinom u mleku. Taj potez, iako očigledno u najboljem društvenom interesu, pokazao se kao vrlo rizičan i otud, na prvi pogled neočekivano, vrlo hrabar. Ješić je bio izložen žestokim napadima. Najpre onim tajnim – mlekarske kompanije kojoj nije bilo u interesu da se zna da u njenom mleku aflatoksina ima mnogo više nego što je dozvoljeno. Da to nije ni malo naivno mogli smo da se uverimo ovih dana kada je pod pritiskom iste te kompanije Vlada dozvoljenu količinu aflatoksina, praktično tajno, opet pomerila naviše (sa 0,05 na 0,25 mikrograma po kilogramu).

Navukao je tada Ješić na sebe i bes vladajuće Srpske napredne stranke. Tadašnji ministar poljoprivrede, Goran Knežević, pretio mu je zatvorom i čak je protiv njega podneo krivičnu tužbu zbog navodnog uznemiravanja javnosti. U stvari, trebalo je da odgovaraju oni koji su istinu pokušali da sakriju od građana. Ali, to se nije desilo. Šta više, Knežević je nagrađen izuzetno dobro plaćenim poslom u jednoj ruskoj kompaniji („kad bih vam rekao kojoj, odmah bi ste se setili“).

Sam Ješić je i pre, a još više posle toga, bio izložen pravom progonu: policajci raznih fela i nivoa praktično mu mesecima nisu izlazili iz kuće. One opštinske, naravno. Čak ni on sam, pričaju njegovi prijatelji, često nije bio siguran da li će sledeće jutro dočekati na slobodi.

Ne samo, međutim, da niz stvari koje je uradio na opšte dobro Ješiću nisu doneli neki širi i značajniji upliv u državi (recimo tako što bi čovek koji je baš domaćinski vodio svoju opštinu postao ministar za lokalnu samoupravu i državnu upravu), nego ni u njegovoj sopstvenoj partiji, Demokratskoj stranci, nije postao naročito uticajan, čak i kad je zauzimao relativno visoke pozicije. Zbog višestrukog neslaganja sa svojim pokrajinskim i (novim) partijskim šefom, Bojanom Pajtićem, podneo je ostavku na funkciju u vojvođanskom Izvršnom veću.

Dakle, jedan čovek koji je takoreći u svemu čega se dohvatio bio izuzetno uspešan, a sve čega se laćao bilo je u javnom sektoru, istom tom javnom sektoru potpuno je suvišan. A baš taj javni sektor, kao što je poznato, prava je rak-rana u društvenom organizmu Srbije.

S druge strane, svima koji su radili sve suprotno od Ješića, koji su, dakle, održavali mutne administrativne procedure, koji su povećavali zaposlenost među rođacima i partijskim prijateljima, a smanjivali efikasnost opštinskih službi i komunalnih preduzeća, širili nepotizam i negovali korupciju, gubili i novce i ovce.., svima njima, dakle, ni dlaka sa glave ne fali, njih niko ne dira. Štaviše, svi oni, malo po malo, bivaju sve napredniji.

I, eto, to je taj, paradigmatičan, ako tako smem da se izrazim, utisak: neko kao Ješić nije potreban ovoj državi, a sva ona bulumenta anti-ješića jeste.

Oj Srbijo, zemljo među tikvama, oj Srbijo, buniko među narodima – ne ostaje mi ništa drugo nego da parafraziram Daviča.

 
Peščanik.net, 19.07.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)