- Peščanik - https://pescanik.net -

Neki naši davni dani

Foto: Frano Vodopivec

Pisac ovih zapisa nema nameru da piše svoja sećanja jer najlakše se čovek u memoarima ogreši – nekog se detalja o nekom seti a to ne mora biti ono bitno za tog čoveka – ljudi se menjaju, istine im se pretvaraju u zablude i obrnuto. Sada se povodom tridesetogodišnjice od Krležine smrti piše da je „tragična pojava“, obnavlja se mit o srbomrscu i nacionalisti hrvatskom. Kada se u to uključe dične sede glave iz dične nam SANU sve postaje baš mutno. Jer uistinu „mutno je sve u nama draga moja dobra Beatriče, nevjerovatno mutno“.

Pa ipak ovo je jedno sećanje važno ne toliko nama lično koliko onima koji Krležu nisu čitali – ili ako su ga čitali razumeli ga nisu.

Davno je to bilo i prošlo je od tada više od pedeset mutnih godina na ovom mutnom Balkanu. Došli smo naivni dečaci u beogradsku gimnaziju zbunjeni i jadni. Gutali smo knjige bukvalno jer druge nismo ni imali. Sve što je štampano – od Marksa do S. Jovanovića i Justina Popovića i to zahvaljujući njemu – njega davno nema – Zoranu Stojanoviću našem drugu iz razreda. Pokazivali su nam na dvorištu neku tajanstvenu grupu učenika iz završnih razreda gimnazije koji su odbili da pišu pismeni zadatak sa temom iz Krležinog dela. Nismo ih upoznali ali, navodno su to odbili jer je u svom delu negde Krleža uvredio Srbe na najgrublji način. Bila je i UDBA, svega je navodno bilo ali tajna je ostajala i zaista se u Beogradu pričalo svašta o Krleži. Baš kao i danas. A on, naš drugar je iz razreda ali čudan prosto osobenjak: lep, bleda lica, pušio je i po najvećoj vrućini pojavljivao se u crnom odelu sa kravatom na kojoj su se raspoznavali diskretno utisnuti obrenovićevski grb i zastava. Bilo je u njegovoj pojavi nečeg dostojanstvenog i zagonetnog. A tek njegovo znanje i knjige njegove. Do danas ništa od Crkve razumeo ne bih da nije bilo njega. Ni iz Krleže. Tajna je bila u biblioteci njegovog oca starog dostojanstvenog gospodina – majka mu je bila profesor – koji se hvalio da je prvu službu započeo kao mladić pisar-praktikant u nekakvom obrenovićevskom ministarstvu pravde – ili tako nekako.

A ono oko Krleže Zoran Stojanović nam je brzo objasnio – doneo je Krležine eseje i neki zapis negde na „jasenovačkoj cesti“ u kojem stara deklasirana grofica tuguje zbog brodoloma Imperije i govori kako su „ušljivi Cigani dobili rat“ a veličanstvena Monarhija je nestala. To su reči junakinje Krležine priče a ne Krležine, jer ona i ne može biti autentični književni junak ako ne govori tako kako govori. Očitao nam je Z. S. lekciju i kasnije smo čitajući „Zastave“ dobro razlikovali govor junaka i autorski glas a to je ono što se ni danas ne razlikuje dovoljno. On je inače tajanstven kakav je bio odgovarao da stanuje u ulici cara Nikole što je ljutilo profesore jer ulice su se davno drugačije zvale – po nekim ruskim generalima recimo. Ne, govorio je to sa tim mladićima je „ujdurma UDBE“, a na naše pitanje da je Krleža stari komunista i intimus Titov odgovarao je da ima i „Udbe u Udbi“ i da je Krleža veliki pisac i srbofil. Sve nam je to pokazivao u knjigama pod višnjom u ulici kralja Bodina – tamo je svraćao najradije zbog lepe Čehinje iz razreda. Bože, i nje nema davno. Odakle je on sve to znao naš vršnjak ostaće tajna – nestajemo u vremenu ali zablude traju. Taj strah od Krleže tog Voltera južnoslovenske civilizacije traje i danas u još vrućim glavama nacionalista koji pojmili nisu ne samo brodolom iz 1914. nego i ovaj s početka devedesetih godina.

Ovaj otpor Krleži nije slučajan i scenska adaptacija „Izleta u Rusiju“ može biti prilika da se nešto kaže poviše. Naši davni dani nisu bili isti svima naravno – a sećanja imaju smisla ako zaista „navru“ u prelomnom vremenima. Čoveka i pisca koji je stigao i na Bregalnicu u daleka vremena ona – u „Zastavama“ je to briljantno dato – onako kako se to prelamalo u užarenoj svesti pobunjenog intelektualca Kamila Emeričkog. To je Krležin glas u njemu a ne u liku grofa Premijera mađarskog koji umuje na početku romana o Srbima kao zlu – likovi u nekom umetničkom delu su uverljivi i autentični ako govore „iz sebe“. To je pisac Krleža znao a o tome pojma nemaju ljudi koji o Krleži tako govore i to čak i danas. Pisanje knjiga nije bezazlena rabota osim ako se ne piše „s tendencijom“. I tako dalje – a zapis ovaj nije ništa drugo nego voštanica na grobu onog bledunjavog ljupkog mladića Z. S. iz naših dalekih dana. A da li je Krleža srpski ili hrvatski pisac ili mađarski dosadno je kao tema – on je veliki evropski pisac.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 21.07.2011.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)