- Peščanik - https://pescanik.net -

Nekoliko važnih klovnova

Foto: Predrag Trokicić

Za oproštaj od javnog servisa, Žika Nikolić je zaklao prase, i učinio ga nedužnom javnom žrtvom srpske masovne kulture. Odlazi na bolje plaćeno mesto, kao umirovljeni zabavljač naroda, ili davno potrošeni senior neurotične celofanske zabave. Bio je predmet transfera na „Pink“, kuću koja je u moći da napravi zvezde od zakrpa i restlova, ni od čega i ni od koga.

Predrag Sarapa, na primer, koji svaku emisiju započinje sa novih četvrt kile viška, tamo je stigao kao pobunjenik „protiv režima“, a danas je zaštitno lice kuće od marcipana, u koju se ulaže sve što na drugim mestima otpada, ili prestaje da vredi. Sarapa je dobroćudni, slabo talentovani, krupni materijal na kome valja pomno raditi, ali je samo takav upotrebljiv u novom vrednosnom sistemu. Nije mu bilo teško da negira svoju prošlost, kao što je svoju negirao i poništio njegov najnoviji politički idol, koji uvek iznova prekraja biografiju, i čini je užasnijom od originalne. Sve u tom krivotvorenju zavisi od toga šta mu preraste ili nedostaje: uši, nos, ljubav prema istini, sklonost ka obmani, pristojnost, iznenadna i silovita paranoja ili bilo šta od toga.

Sarapa je, dakle, važan samo kao javna slika stvarnosti, koja je bezvredna, ali važi, postoji i reprodukuje se u ambijentu koji najavljuje užasan i opravdani nespokoj.

Sećam se Milomira Marića, na primer, kao autora knjige „Deca komunizma“, ili urednika počivše „Duge“, ili vlasnika „Profila“. Imao je običaj da tuđe autorske tekstove obogaćuje svojom nesputanom mitomanijom, da izmišlja i dorađuje ih po svom ukusu, koji je vremenom očito postao sasvim izobličen. Ali, Happy je njegovo vrhunsko delo, kuća odakle ne odlazi nigde sve očekujući najdražeg gosta. Nikada se ne zna kad taj dolazi i odakle, njemu su vrata uvek otvorena, njegove priče nemaju početak niti kraj, čak ni smisao. One se odvijaju kao sumanuto delo pripovedača koji često ne zna kome ili o čemu govori i zašto to čini, nije ga briga koliko to traje i hoće li izmoždeni Marić da klone od hroničnog nedostatka nasušnog sna. Happy je ispovedaonica i predikaonica, mesto odakle prema nama i prema svetu odlaze tamni dimni signali, obećanja, pretnje, objašnjenja i siloviti nedostatak stila i takta.

U čemu se, dakle, sastoji važnost tri navedena simbolička, sasvim slučajno izabrana (dijabolična) stuba režima koji je na vrhu ili dnu, svejedno, srpske hibernacije? Šta je njima zajedničko, i koja ih nit povezuje? U opticaju su tri segmenta jedne te iste dimenzije vlasti, koja je inače zasnovana na negaciji vrednosnog sistema i ambicioznim beznačajnostima. Ovde su navedeni estradni, najavljivački i medijsko promotivni, dakle opskurni simboli koji generišu moć režima kao neprikosnovenu silu nad nama. A ipak svoju ulogu u našim životima ostvaruju parodirajući ne samo stvarnost, nego i svoju ambicioznu ulogu u njoj. Ta dvostruka parodija u kojoj režim učestvuje kao model javnog neukusa, u biti je sistem sam.

Važnija od njihove uloge, koja ne bi bila vredna pomena, jeste potreba vlasti, tačnije vlasnika nad onima čiji su ovlašni krokiji dati u prethodnim pasusima. I Nikolić i Marić i Sarapa su ostvarivani kroz proces u kome su samo donekle bili akteri svojih biografija. Danas su ostvareni samo kao akteri nepodnošljive promocije zle ćudi jednog čoveka, estradnog i javnog ambijenta u kome se on realizuje, i ne mogu biti prepoznati kao ličnosti koji utiču na sebe same.

Dok Marić i dalje čeka da mu ponovo dođe onaj koji od njega i ne odlazi, Vučić i Nikolić su bili nenadmašne zvezde jučerašnjeg predizbornog skupa u Kaluđerici. Dakle, pošto je sa odabranim društvom izeo poslednje prase u RTS-u, Žika Nikolić se negde posle podneva našao na urbano zapuštenoj beogradskoj periferiji kao udarna igla kampanje. Izašao je na binu, pohvalio se da se dovezao elektromobilom i pokazao svoj poklon za predsednika. Bila je to leptir mašna, koja će mu trebati „jer predsednik posle Kaluđerice ide u Nemačku!“

Zatim je Žika nešto tražio u velikoj kesi i odatle izvadio specijalni poklon, koji bi AV poneo frau Angeli Merkel. Bila je to „ženska šajkača“ koju je izatkala Zagorka Stojanović. Tu Merkelinu raznobojnu šajkaču (bez kokarde) Žika je natakao na svoju važnu glavu da pokaže svetu kako bi izgledala Merkel ako pomahnita.

Ali, sve bi bilo uzalud bez Vučićevog govora, koga je ujutro na svetu nedelju javno nagrdio kuražni Predrag Sarapa: „Slabo vas viđamo u ovoj kampanji!“ Pa je AV, pred okupljenim meštanima i dovezenim snagama rekao i ovo: „Učinićemo sve da Kaluđerica ne bude više fekalna deponija!“

Slutim da je predsednik obećao kanalizaciju, eliminaciju septičkih jama koje su same po sebi aromatični podsetnik na manjak nužnika a višak supstance u sistemu. Ali, Kaluđerica ne može da bude deponija, osim ako se fekalije ne doturaju iz drugih delova grada. Žiteljima ovog naselja, sasvim su dovoljni i njihovi nužni proizvodi.

Zašto grad nije rešio pitanje periferijskih i elitnih fekalija pre izbora, nego će to učiniti posle glasanja? Nije li bilo funkcionera nižeg komunalnog ranga koji bi se bavio tom osetljivom temom, nego je ona dopala predsedniku? Ili je on sam birao udarnu reč dok mu je Žika Nikolić pokazivao leptir mašnu.

Srpski klošmerl sasvim dobro funkcioniše u pribiranju sigurnih glasova. Nekoliko važnih klovnova, i mnogo njih koji se upinju da se do njih uzdignu, čine neizbežne kulise za obrazlaganje budućnosti Beograda. Ima da se kopa, svuda gde treba, tamo gde je predsednik zario ašov, ili pokazao prstom, ima da se kopa. Kopaće se i za metro i za kanalizaciju. Pa šta nam prvo krene.

Peščanik.net, 26.02.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)