- Peščanik - https://pescanik.net -

Neprijateljska delatnost

Foto: Peščanik

Politički idiotizam istaknutih predstavnika vlasti i njenih raznih servisnih aktera, izražava se, između ostalog, i u patetičnom fetišiziranju jedinstva kao nekakvog imperativa, ali na način da to jedinstvo treba da podrazumeva bezuslovno aplaudiranje svemu što radi režim. Otvoreno se pozivaju zločesti „kritizeri“ da bar jednom kažu: „Bravo, svaka čast, Režimu naš voljeni!“ Međutim, umesto primitivnog shvatanja jedinstva, tzv. patriotska (a ja bih rekao – građanska) dužnost vrši se tako što se ukazuje i na to gde vlast greši. A greši mnogo. Problem je u tome što se ni najutemeljenija kritika ne samo ne uvažava, već se iznose direktne optužbe da je ona rezultat, ni manje ni više, nego mržnje prema Srbiji!

Mahnita zamena kritike za mržnju, kao i samoidentifikacija režima sa čitavom zemljom sada je na vrhuncu. Niti na jednu kritiku vlast ne odgovara uravnoteženo, argumentovano, odnosno sa minimumom svesti o tome da su greške itekako moguće (a u okolnostima smo kada su moguće više nego ikad) i da ih ljudi izvan vladajućih struktura takođe jasno uočavaju. Niti jedno izvinjenje građanima nije upućeno zbog brljotina i gluposti koje su napravljene, već se svaka svinjarija brani bez ostatka, uz očekivanje da im se još, na sve to, i aplaudira. Jer – jedinstvo! A pošto je ovaj režim rešio da zatre sve što postoji izvan njega samog, onda je preuzeo i ulogu opozicije. Tako režimlije rutinski ponavljaju sterilnu samokritiku kako, eto, ni sami nisu zadovoljni, da bi sve moglo i „pet puta bolje“. Ali ako neko ko nije iz tog klana ili ko nije režimski trbuhozborac na sve to što bi moglo bolje i ukaže i pokaže kako bi to bolje trebalo da izgleda, onda se aktiviraju režimske ubojite topuzine.

Svako ko misli da je jedinstvo u podršci režimu, pa makar i u vanrednom stanju, dobro i poželjno zapravo demonstrira bilo političku infantilnost, bilo totalitarni svetonazor. Ustav garantuje zaštitu ljudska prava i sloboda zato što se podrazumeva da je to, u demokratskom društvu, ne samo za pojedinca, već i za samo društvo (a posledično, i za državu) dobro i potrebno. U vanrednom stanju ustavi dopuštaju ograničavanje prava samo koliko je neophodno, zato što se podrazumeva da je i tada dobro i potrebno da sve slobode i prava, koje nije neophodno ograničiti, i dalje nesmetano opstanu, a sa njima, razume se, i sve razlike koje postoje i zbog kojih se prava, u krajnjoj liniji, i garantuju.

Razlike se manifestuju kroz kritiku, kritika dovodi do poboljšanja politika i jedinstvo se postiže u tom pomirljivijem suživotu različitosti, demonstriranjem međusobnog uvažavanja. Tako funkcioniše jedinstvo u demokratiji. Razume se, prvi korak u tome mora da učini režim tako što se, na primer, najpre kroz neki skupštinski odbor u zajedničku borbu uključe predstavnici svih stranaka, tako što se vlast više otvori i pozove na konkretnu saradnju i otvori puteve te saradnje, tako što počne više da uvažava opozicione glasove u društvu i tome slično. Ovde smo od prvog dana imali sve suprotno: skupština razbucana, kritička javnost etiketirana kao mrziteljska, režim koji je kao kriterijum patriotizma uspostavio isključivo bezuslovno aplaudiranje i ovacije vođi, ali i sve osornijoj premijerki, takoreći – suvođici. Svoje iščašeno poimanje jedinstva režim demonstrira tobožnjim „sklanjanjem političkih razlika na stranu“(!?), što zapravo znači isključivo prepotentno ignorisanje postojanja opozicije, dok režimski telali i sikofanti nastavljaju da rade ono što inače rade i za šta nedostaje odgovarajuća kvalifikacija.

Suštinski problem sa ovdašnjim nerazumnim režimom je to što uobražava da je sloboda i inače nešto što je on građanima darovao, dopustio, poklonio, udelio kao milostinju, što nam velikodušno toleriše, a ne da je ona smisao, suština i ratio svakog demokratskog ustava. I otuda takvi politički mikrokefali i svi njihovi servisi ne mogu da shvate da čak ni vanredno stanje nije njihovih pet minuta za iživljavanje i bahaćenje i da se solidarnost (tzv. jedinstvo) u krizi ne manifestuje sveopštim ovacijama inače besprizornom režimu, koji, pritom, u nedeljama vanrednog stanja očito nije ništa bolji nego inače. Naprotiv, svi demokratski deficiti režima samo su multiplikovani.

Sada već bivši Zaključak vlade oko informisanja javnosti odličan je primer skučene režimske pameti, koja ni za živu glavu ne priznaje grešku, koju, da je makar malo osluškivala razumni kritički glas, ne bi ni načinila. Ako je ideja koju je Zaključak otelotvorio bila tako sjajna, kako i dalje bandoglavo tvrdi predsednica vlade, zašto su od te ideje odustali? Zašto su podlegli neprijateljima Srbije (OEBS, opozicija, strani agenti i dr.), ostavljajući izložene opasnosti građanke i građane Srbije, čije je živote ingenioznim planom o centralizaciji informisanja trebalo zaštititi? Zar su tvitovi Tanje Fajon preči od tih života?

Izvinjavam se ako kvarim igru, ali zanimalo bi me i gde su bili obogotvoreni kineski „čelični prijatelji“ u januaru, u februaru, početkom marta da nas upozore (ništa i nikoga da ne šalju u jeku svoje krize, ali da upozore) napotencijalne nevolje u slučaju širenja virusa? Zašto Srbija nije pokazala „čelično prijateljstvo“ šaljući, makar simbolički, ali i vrlo svrsishodno, za slučaj epidemije u Srbiji, tim naših lekara u Vuhan? Uostalom, širenje virusa je bilo realnost u svetu već krajem februara, kada smo znali i da će „sigurno stići u Srbiju“. Zar nismo mogli i nedeljama ranije da znamo za te „kineske metode“, kao i da će one možda biti neophodne? Da li smo krajem februara, kada smo crkavali od smeha virusu sa Fejsbuka, zapravo znali za sve kroz šta su prolazili „čelični prijatelji“ (a danas nam se saopštava da su prolazili kroz sve isto, samo par nedelja ili meseci ranije i da zato moramo da ih slušamo, jer imaju iskustvo)? Famozni dr Nestorović tvrdi da je Vučić na jednom sastanku baš tada tvrdio da nas „čeka nešto strašno“ (1:01:30). Ako smo znali (praveći se, doduše, pred maloumnom javnošću da ne znamo, kako bismo građane tobože zaštitili od nepotrebne sekiracije i izbegli da krenu „kao stampedo po apotekama“ i da „pljačkaju brašno“ – ponovo dr Nestorović (1:02:29) – zašto nismo tada krenuli u nabavke potrebnih medicinskih sredstava, već smo slušali savet dr Nestorovića, koji je na konferenciji 26. februara bio izričito „protiv naručivanja maski i testiranja“, a respiratore da ni ne pominjemo!? Ili je i to bila šala? I tako dalje, i tome podobno: nepatriotskih sećanja i podsećanja na nelogičnosti, šupljine i nekonzistentnost, kao i mrziteljskih pitanja zaista ima bezbroj…

Da li je mržnja prema Srbiji i postavljanje pitanja predsednici vlade zašto je, primera radi, najbezobzirnije širila paniku tvrdnjom (iznetom 3. aprila) da u slučaju tri dana sa bilansom od 300 obolelih, pored svih nabavki opreme i širenja bolničkih kapaciteta (citiram!) „naši kapaciteti pucaju“? Zar je neshvatljivo da neko, eto, ne želi da priredi sebi takvo samoponiženje, poniznim izbegavanjem da pita kako je moguće da „kapaciteti pucaju“ sa ukupno 900 novoobolelih, a samo dve nedelje pre toga, 18. marta čuli smo da Srbija ima 6.000 (!) kreveta za obolele od Covida 19, posle čega je 24. marta opremljena improvizovana bolnica na Sajmu sa još 3.000 postelja (da ne prebrajam dalje po Srbiji razne hale i bolničke postelje)? Pa ko onda laže i širi dezinformacije: režim kada tvrdi da ima na hiljade postelja i stotine respiratora ili režim kada tvrdi da u slučaju novih 900 obolelih u trodnevnom periodu kapaciteti najbolje pripremljene zemlje u Evropi ni manje ni više nego pu-ca-ju (iako će, prema karakteristikama oboljenja, 80% biti lakše oboleli, a respiratori biti potrebni za oko 5% obolelih, odnosno za 45 pacijenata)? I zaista se ne osećam kao neprijatelji naroda zato što za ponašanje vlasti i pojedinih drugih epidemijskih vedeta zaista ne mogu da pronađem druge kvalifikacije do stvaranje konfuzije, vređanje, laganje i uopšte jedan preispoljni bezobrazluk.

Peščanik.net, 08.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.