- Peščanik - https://pescanik.net -

Nežno i s ljubavlju

Pre nedelju dana je uhapšen Ratko Mladić i sada se nalazi u zatvoru Haškog tribunala. To je dobra vest koju smo dugo čekali. Bolje ikad nego nikad, a zaista je moglo i nikad. Pa ipak, ima toliko neprijatnog i toliko nelagode. Možda zato što je Mladićev odlazak u Hag bio jedna velika parada. Sem na Peščaniku, zvanična Srbija je ostala bez ijedne ozbiljno izgovorene reči. Novine su preplavili tekstovi koje su službe ispisale. Toliko su očigledno nelogični, s ciljem da se lako zatvori krug. Tako služba piše gluposti, a onda se službenik Vekarić čudi kako novine svašta pišu, pa i to da je Mladić bio građevinski radnik. Da, novinari su izmislili da Mladić od jutra do sutra rinta na građevini za 1.300 dinara. Pri tom ga niko nije primetio, a uopšte se nije skrivao. Ni brade ni brkova, nego on sam, samo dosta ostario, ali potpuno svoj, sa “plavim očima koje još uvek plamte”. Pa da, novinari su smislili i bizarnu priču da se Mladić zove Milorad Komadić. A tako se zvao, kažu novine, zato da bi lakše zapamtio svoje ime: kada se odbiju prva četiri slova od imena a ostala tri spoje sa prva dva slova prezimena, dobije se ime Ratko Madić. Pa to su zaista neviđene gluposti. One vesele samo službenike dok izmišljaju šta će građani Srbije da čuju. Koliko li je bilo veselja dok su smišljali priču da su Mladić i njegov “teča”, u pet ujutro, baš pred hapšenje, pekli picu. U veliku predstavu su upleteni ruska literatura i ruski lekari. Najveće Srbe, one koji odlaze u Hag, po definiciji pregledaju prijateljski ruski lekari. Velika predstava nije mogla da prođe bez Rusije, mada jeste neobično kako su se odjednom pojavili ruski lekari, kad su stigli? I Obama je uleteo u priču. Baš kako je američki predsednik pratio hvatanje Bin Ladena, tako je i naš lično nadgledao hapšenje Mladića.

Nelagodu je stvarala prerežirana predstava. Mnogo je bilo zatamnjenih mesta o važnim stvarima, a mnogo istinitih i nepristojnih detalja koji su izazivali mučninu. To nepristojno detaljisanje o Mladićevom zdravlju, jadnom i ostarelom izgledu, jagodama i jelovniku (šta za ručak a šta za večeru), priče onog seoskog advokata, sina Darka, biografa Ljiljane Bulatović, tu je i obavezna patriotkinja Smilja Avramov, pa onda Zoran Stanković i Slavica Đukić-Dejanović, dva lekara-političara, odlaze da pod okriljem lekarske tajne časkaju s Mladićem. Onako, da bi čorba bila gušća. Vrhunac nežnosti prema ostarelom i zapuštenom ratniku je njegova ljubav prema ćerki i odlazak na njen grob. On nikoga nije ubio, mi smo izabrali Miloševića, to jest mi smo krivi a ne on, uzeli smo mu penziju i pokvarili poslove. Ta se nepravda mora odmah ispraviti, a on, osetljiv, najviše voli decu, jer je naprosto human po prirodi. I vlast se držala isto – humano i s ljubavlju. Za velike stvari koje je Mladić učinio za srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku, koje bez Mladića ne bi bilo, moraju ponekad da se učine i zločini i prekrši međunardno pravo. Tako se pričalo po televizijama. A za to se mora u Hag. I šta sad, šta da se radi, pa mi smo sve uradili da ne ode.

Naivni su poverovali kako je humani scenario potopio mit o srpskom heroju, onaj kako ga zamišlja Miroslav Lazanski. Naš general i heroj morao se iz dva pištolja ubiti pred kamerama, ili bar u uniformi, nabildovan, u plen-paradi, prkosno dočekati izdajničku vlast. Možda tako rade nemački generali, ali to nije srpski. Srbin je heroj-mučenk, kome pripada večna ljubav i zahvalnost. Pa valjda Koštunica to zna najbolje. On je predao 15 optuženih veličina, baš tako, u skladu sa srpskim pravilima. Država mora da zadovolji ogavnu evropsku aždaju, ali i da sačuva ljubav i poštovanje za srpske mučenike. Tadić je najbolji Koštuničin đak, samo bolje meša sopstvene, srpske i evropske karte. Poslao je „mučenika“ u Hag kad mu je stolica dogorela, kad je gubitak vlasti izledao neumitno. Onda je napravio predstavu koju smo gledali. Mladić mora da ode i da bi se lično za Tadića žrtvovao, jer ko bi ga drugi predao, takvog nema u nedogled. Ali će zato otići s ljubavlju i nežno.

Pošto je Mladić spasao Tadića, vlast je morala lagati kako usta otvori. Eto, našli su ga kod „teče“, što bi rekla Biljana Srbljanović. Ništa ne kažu ko ga je tamo locirao i od kada. Neki pišu da je kod rođaka već pet godina, to jest od kad mu se izgubio svaki trag. Kod rođaka je morao biti zato što mu je „presečen dotok novca“, pa više nije imao para da plaća zaštitu i bolje objekte, ostali mu samo siromašni rođaci, da se kod njih, na selu, uporno krije. A tu ga baš niko nikada nije video. U listovima Danas i Politika, na sam dan odlaska u Hag, opširni članci o tome kako se Mladić skrivao. Sve tu piše bez potpisa, do kada je bio u vojnim objektima, a od kada nikako više nije u njima (od 2002. godine), od kada je po crkvenim i rođačkim zbegovima i od kada mu se gubi svaki trag. To jest od kada je kod rođaka. Naravno, najveći je bezobrazluk i pomisliti da su Boris Tadić i ostala vlast sve vreme znali gde kriju Mladića. A ja gajim baš tu bogohulnu misao. Ja sam ta koja veruje da ta glupost traje sve vreme. U to vreme ubrajam i osam godina Tadićeve vlasti: godinu dana kao ministar odbrane i sedam godina kao predsednik države. Pametni ljudi su oduvek znali da država skriva Mladića. Prosto je bilo nemoguće da ne mogu da ga nađu: ili je država totalno nesposobna, ili ga krije. Trećeg nije bilo. Išlo se tako, sve dok Bramerc nije zategao konopac, toliko da je i sam Tadić mogao da pukne, jer je Srbiji obećao kandidaturu za članstvo u EU. I tako se stvar završila.

Sve u svemu, bila je to velika stvar i velika predstava. Predstava je s pravom dobila brojne komplimente, a i sve je zaista dobro funkcionisalo, ništa se nije omaklo, sem jedne male, nezgodne stvari. Onako, tek usput, pomenut je zločin u Topčideru, ubistvo dva vojnika za koje se veruje da su stradali zbog Mladića. Ta sumnja nije otklonjena. U opštoj gunguli, kao nečista savest, pomenuto je da će se o tome pitati sam Mladić. Ali to nije stiglo na red, pa će ga to pitati u Hagu. Šteta što je to odloženo, kod tolikih uzaludnih razgovora sa Slavicom, Zoranom, sinom, ženom, Vekarićem, advokatom, unucima, Smiljom Avramov, Rusima, s kim sve ne. Za vojnike nije bilo vremena. Sada Tadić, Malović, Homen, Vekarić itd. u glas viču kako će se istražiti ko je skrivao Mladića. I za vojnike će pitati Mladića. Kad svi u glas kažu „istražićemo“, znam da neće. Jer nikada ništa nisu istražili što se ne vidi golim okom. Ali će neko za te vojnike da pita, kao što se za svaki zločin uvek i neprestano pita.

Mladić je otišao, a sve srpske istine su preživele. Srbi su pod Miloševićem i Mladićem vodili pravedne ratove za odbranu Srba u Hrvatskoj i Bosni. Zločini su činjeni, da, ali na svim stranama; svi slave svoje zločince isto kao što i Srbi slave svoje. Nacija je sačuvala svoj moralni lik i čist obraz, naročito sada, kada su njeni zvaničnici, posle punih šesnaest godina, predali krvnika iz Srebrenice. Nema veze što su toliko čekali, ovde su pravda i moral jako rastegljive kategorije. Rastezali su ih dok su mogli. Važno je da su sve istine prebrodile već otupele hridi morala i pravde. Zato je i život ovde ostao isti, baš tup, u kome se običan čovek nema čemu nadati.

Corax, Novi Magazin

Peščanik.net, 02.06.2011.

UHAPŠEN RATKO MLADIĆ

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)