- Peščanik - https://pescanik.net -

Ni car ni kralj nam pomoći neće – za boga ne znamo

Corax, Danas, 24. januar 2013.

Naši zapisi posustaju ali ne od umora već od ludosti i gluposti koje stvaraju smetnje na vezama čoveka i svakodnevnice. Izjave zvaničnika i velikodostojnika crkvenih zaista su zaumne. U smislu koji su pominjali ruski formalisti „srebrnog veka“, odnosno početka XX veka. Samo ovih dana to je čitava antologija. Setili smo se onog iz Bulatovićevog romana – Niko Srbljem neće kralj da bude. Pisali smo i sada o tome nećemo, jer se sve okrenulo i svi Srbi hoće kralja. A starozavetni prorok Samuilo je opominjao Jevreje u 8. 9-15: „Ovo će biti način kojim će car carovati nad vama – sinove vaše uzimaće i metati ih na kola svoja i među konjike svoje, i oni će trčati pred kolima njegovijem“. Biće ratova, teških nameta i zla od cara. To prorok uporno nabraja i Jevreji su ga uglavnom poslušali. Nije dobro imati cara ni kralja, uči Sveto pismo. A onog lepog mladića Isusa iz Nazareta da i ne pominjemo. Njega su kaznili i razapeli, a nakon smrti su ga osudili na groznu kaznu – proglasili su ga za cara i kralja pa i za Pantokratora, što će reći svemoćnog vizantijskog imperatora.

Toliko o bogoslovlju i to je mnogo – sada se vraćamo našoj svakodnevnici tužnoj i ružnoj u kojoj je politika ljudima sudbina.

Ovo sada gde smo i kako smo ne možemo opisati drugačije nego jednim izrazom opet iz Svetog pisma; kod Mateja u 13.4. stoji jedna čudna reč a tačna, ali je nevolja što se ona teško prevodi – merzost zapustenija. Konsultovali smo sve prevode i ništa ne pogađa, ni latinski ni italijanski ni ruski i mora se ona gotovo bezgranično tumačiti u snopu sinonima, a najbolji prevod je onaj naših starih na starom našem jeziku, ali kako da otkucamo to na kompjuteru ili mašini. A to mu je – pustoš neka nakon neke kataklizme ali ne samo od poplava, cunamija ili požara već najviše od onoga što su ljudi sami sebi od sebe i od zemlje uradili. Nema nade i nema pomisli i svi govore i reči su im nerazumnije.

Sami ljudi su stvorili tu pustu zemlju punu besmisla. Lepa reč i teška ali veoma dobra. Ovih dana se to dobro vidi. Znali smo mi tu monarhističku nostalgiju u SPC, ali ovo je previše. Govori patrijarh srpski Irinej kako će spas nekakav da nam dođe od kralja ili cara, drugačije ne. Nisu svi u SPC monarhisti, nije bio recimo patrijarh Pavle, iako se kolebao. Rekao je ipak i D. Ćosiću i princu Aleksandru da to ne ide tako jer „mi smo republika“. Ovi ništa ne znaju ni iz Starog ni iz Novog zaveta i sve uče iz epske tradicije:

Ne bojte se kralja ni jednoga
Kralj na cara udariti neće
niti može kraljevstvo na carstvo
jer je tako od Boga postalo.

Samo to znaju i popovi i pravnici, koji su savetnici vojvode Tome koji je na čelu laičke republike. Ništa više. Komedija je burleska srpske političke misli i prakse. Svi se sada izjašnjavaju. Mudro ćuti Gospodar Vučić ali I. Dačić ne ćuti. Meni je lako, kazao je pred patrijarhom Irinejem, ja i u monarhiji mogu biti premijer, a šta će Toma vojvoda da radi. U pravu je jer i J. B. Tito bio – veoma kratko – premijer u kraljevskoj vladi nakon onog sa Šubašićem. Vojvoda Toma se našao u čudu. Dozvao je svoje pravne savetnike i oni su ga tešili na neobičan način. Može i on da bude neka zamena dok ne bude pravi car ili kralj. Oni to ozbiljno i novine beogradske su pune toga. Posle su kazali da su se malo bili opustili i šalili, ali crna nam šala, jer od šale se i deca rađaju. Tako kaže moja neka tamo pobočna prababa. Sada se građani već izjašnjavaju a posebno javne ličnosti i zbrka je sve veća. Ovi se ne šale, nego s nama i sa zdravom ljudskom pameću teraju šalu. Nećemo o Milanskom ediktu, caru Konstantinu, i bolje, ne volimo da nam neko staje na muku. Šta je vojvoda rekao u Nišu – ono gde je car rođen to niko tačno ne zna, kao što ne zna ni godinu kada se rodio.

I sada nakon 1.700 godina neki bi da zavire u carsku „ginekeju“ kako se zvala vila za careve žene u koju sem naoružanih evnuha niko nije smeo ni da zaviri. Ovi se rugaju svima nama pa i istoriji. O tome nije ugodno govoriti.

Kada se neko usudi da im kaže ko je taj Nikita iz Bele Palanke, u opasnosti je da bude lud u čaršiji. Taj je bio Grk i znamo mu ime, a nije ni Srbin taj car Konstantin. Odosmo mi daleko. Još ćemo govoriti kada su Sloveni došli na Balkan, i kada su primili hrišćanstvo – ako su ga uopšte primili – te o VI veku ili o kraju X kada su ga Rusi primili. Odosmo mi daleko, a i ovo je mnogo. Jer nismo mi kraljevina ni carevina ali ni republika. Ovo je Srbija i to smo mi.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 26.01.2013.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)