- Peščanik - https://pescanik.net -

Ni reči o izborima

Foto: Predrag Trokicić

Ne znam kako da prezimim jun. Juče je bio prvi dan leta, ložio sam ostatke grabovine i hrastovine. Dim iz moje kuće možda pokazuje da u njoj ima živih.

U transportnoj vreći još čuvam istorijske komade nekadašnje planinarske opreme. Otvaram taj džak pun mladih uspomena, i sve unutra miriše na prošlost. Sivi džemper su načeli moljci, ima na njemu nekoliko rupa, ali je dobro sklopljen i čist. Zelene pantalone dobile su patinu odeće davno izbačene iz upotrebe. Košulja mi je tesna, ali je sve drugo, uz manje napore prilagođavanja taman.

Načinio sam od sebe varana, guštera koji je u skladu sa svakim kamenom. Ogledalo ne prima moju sliku, metnuo sam kapu koja odudara od svega što odudara od mene. Ili mi ipak priliči. Kapa, to je šešir sa mekim obodom, čuva hladovinu na junskih plus 15, ali ne spasava od zime. Ne propušta vodu, taj mi je poklopac nekada služio i kao lonac.

Rekoh na početku, ni reči o izborima, jer njih nema. A pisaće moje kolege onoliko, valja analizirati taj gadni vodvilj. Ali telefon, za koji se misli da je fiksni, zvoni tačno u 8. „Za koga ćete…“

Marš more u 3LPM! Nisam mu dopustio da mi kaže „glasati“. Čujem primedbe da nešto ne preterujem u pristojnosti, pa to pristojno prećutkujem.

Komšija Mitić kad god prođe mrsi o bojkotu. Reč koju više ne mogu da smislim. Svaki tekst, bilo gde, svaki razgovor sa bilo kim, počinje i završava se tako.

Ja bojkotujem, i ne jebem živu silu, kaže Mitić. Idem u Ralju na biračko mesto, samo da ne glasam! Još da bacim žito ćuranima i odoh. Petlove sam namirio.

„A zašto si se tako obukao?“ – pita Mitić i ne čeka odgovor. „Nema da te prime na bojkot takvoga!“

Ni reči o izborima, ali bojkot nije to. Moj neizlazak nije bojkot. Nego nešto sasvim drugo: ignorisanje, negacija, izbegavanje lupeža i bande, prezir prema njihovom entuzijazmu. Bojkot je politički stav, oni nisu politička organizacija, nego mafijaška sekta. Bojkot je poštovanje onoga koga izbegavaš. Ne bojkotujem, nego sam se odmetnuo iz mesta, gde sam se odmetnuo iz Beograda. Idem da hodam pa dokle stignem. Ionako je svejedno. Tako mislim, i možda sam potrefio.

Metnuo sam u ranac jedan polomljeni baget, flašicu vode, duks i potkošulju za presvlačenje ako se oznojim ispod junske novembarske kiše. Bonžitu za vraćanje snage ako je usput izgubim. Bez mape, što da mi šušti, svaki zaseok, dolinu i vis u zavičaju Save Savanovića znam. Dakle, Popović od Drumina, prugom do Ropočeva pa levo preko Njivica prema Đurincima. Prečicom do Nemenikuća, predah na Kosmaju, pešačenje do Sopota i do kafane Lako ćemo. Cirka oko 20 kilometara, možda nešto manje, ili četiri sata i nešto umerenog koračanja. Vlaško Polje i Amerić ostavljam za predsedničku komediju.

Ne znam trpi li moj neizborni asketizam pečenje. Ispred kafane sam oko pola jedan, i nije mi loše. Ali moj omiljeni bircuz nedeljom ne radi, te trošim još sat i po do uglednog restorana sa imenom Daščara. To je nužni izbor.

U Daščari jagnjetina. Postajem hedonista usred drastične izborne apstinencije. Na prozoru slepljen slogan iscepan do pola: Za našu decu! Pijem neku tamjaniku poreklom iz Stobija, dok čekam 300 grama pečenja, gledam zelenu Šumadiju pod kišom kroz zamagljen prozor. Neko je pustio Miroslava Ilića: Svakom svoje selo, najtoplije prija, a selo je moje, cela Šumadija. Neko glasno govori: Prasetina je jedan od glavnih razloga zašto volim svoj rodni kraj.

Ali, ovo je jagnjetina, Srbine, čuje se glasna ispravka.

Svejedno je, ostaje pri svome pristalica svinjskog rodoljublja.

Prilaze mi dvojica. Namršteni, ogromni.

Jesi li ti Stojadinović? – pita jedan.

Priznadoh.

Aha! Nisi bio preterano loš kod Ćosića. Moglo je to još oštrije. Imaš piće od nas. Sedoše bez pitanja.

Nije bio red da odbijem. Ali je bio red da vratim turu. Te vratih. Ove jeseni pada Šizoje – reče manji od krupnih. Može da dobije i 100 posto, ali ne može da pretekne.

Ko vam je Šizoje?

Ajde, ti ne znaš? Jedan je Šizoje, reče na odlasku krupniji.

Posedeh još malo, gledajući izborno telo kako glođe kosti.

Čekao me je put. Oko 12 kilometara do Popovića. Ja i pola kila tamjanike, najmanje. Ostalo da ne računam.

Kišica stiže od Vlaškog Polja. Sitna, ali učestala. Ali, šta je to za veterana? Mada… Da se nisam malo precenio. Stojim na parkingu, odeven kao groteskna mešavina Lazanskog i Vulina. Da mi je bar 70 godina, gde bi mi bio kraj.

Kod neke matore fabije poznata ličnost. Poznata meni. Moj drug iz klase Vojne akademije, Nedeljko Tojaga. Godine prešle preko njega, ali je on. Dvojice takvih nema.

Nismo se videli pola veka, bez mesec dana. Pet minuta vojničkih priča, više od pola klase otišlo u večna ratišta. Ja njemu i on meni o mrtvima za koje smo čuli i o živima za koje ne znamo. Pa me on ličnim transportom preveze do Popovića.

Ajde, vidimo se!

Obojica znamo, nikad više.

Ulazim u dvorište. Kod kapije Mitić: Ja išao i bojkotovao, kaže.

Ako Mitiću, ako.

Ali pevci mi napali ćurana. Jedva se mučenik drži na nogama. Pola života mi uzeše ti petlovi.

Odnekud čujem glas: večeras na našem programu izborna noć.

Izborna noć? Kakvi izbori, kakva noć?

Koga to biraju, pitam unuku Janu koja drži slušalice na ušima i čita svoj časopis Hej.

Ona sleže ramenima.

Peščanik.net, 22.06.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)