- Peščanik - https://pescanik.net -

Nigdina

Foto: Ivana Tutunović Karić

Sve je već nebrojeno puta rečeno i ponovljeno… Analizirani su, razložno kritikovani i „na postavu“ izvrnuti bezbrojni štetni, politički maligni, protivustavni postupci Šefa AVtokratora, Prvopotčinjene Šefu, svih vladajućih struktura, njihovih medija, režimskih inteligenata i analizatora i, ne najmanje važno, ekstremističkih, pseudopolitičkih grupa – kojekakvih kletvenika, batinaša, huligana. Sve znamo i sve je poznato. U Srbiji su nove samo ilustracije, šablon je isti, nepromenjen, dosadan: nema odgovora na najvažnija pitanja, nema argumentacije na primedbe, samo beskrajne optužbe, provokacije, najbezočnija režimska propaganda. Matrica ponašanja režima je pojednostavljena do banalnosti, ne postoji nikakva kočnica, nikakav obzir, nikakav dijalog koji bi mogao da izmeni kurs temeljnog obesmišljavanja institucija, zatiranja političkog života, uništenja svake pluralnosti. Jedino još nedostaju masovna hapšenja, zabrane i likvidacije, ali je teren pripremljen i za to. Niko se ne bi previše uzbudio.

U Srbiji ne postoji nijedna državna niti politička struktura od koje bi, na kritiku njenog rada (što je zadatak javnosti), bilo moguće dobiti odgovor i argumentovano objašnjenje pozicije koju zastupa, rešenja koje nudi, politike koju sprovodi. Umesto toga, vlast koristi svaku priliku da diskredituje onoga ko odgovor i objašnjenje zahteva. Neposrednih sučeljavanja predstavnika vladajućih struktura i opozicione javnosti nema ni u medijima niti bilo gde u javnoj sferi, a i kada se ponegde dogode – ne liče ni na šta. Vlast je jednostavno rešila da se ponaša kao da nije odgovorna nikome, kao da niko nema prava da postavlja pitanja o trošenju novca, o političkim odlukama, o spoljnoj i unutrašnjoj politici, o socijalnim pitanjima, o epidemiji, o kulturi – o bilo čemu što čini život jedne države i jednog društva. Jedino čime se vlast sa svim svojim raznolikim servisima bavi jeste besomučna samopromocija i obmanjivanje kojima nema ni kraja ni konca.

Politički život u Srbiji je uništen, preduzete su sve mere kako se više nikada ni ne bi obnovio, u toj sferi jednostavno više nema ničega, ne postoji ništa, nema nikakve dinamike. Postoje samo neke izolovane grupe od kojih je jedna prigrabila svu vlast i „kroji kapu“ svima drugima koji mogu sa time da se pomire ili da se ne pomire, iz perspektive vladajuće ohlokratije to je sasvim svejedno. Čitava kritička javnost ciljano je predstavljena kroz jedno ili dva imena koja su metodama gebelsovskog ispiranja mozga pretvorena u svojevrsne toteme. To je takođe učinjeno kako bi se manipulacija pojednostavila, učinila efikasnijom i kako bi se čitava politički relevantna stvarnost redukovala na sukob tobožnjeg dobra koje, razume se, predstavlja vlast i zla, protiv kojeg se ta vlast bori. To anesteziranje javnosti je potpuno uspelo i svaki pokušaj nekakve aktivnosti je zapravo napor da se ta anestezirana javnost trgne iz stanja koje je uništava, koje je neprirodno i čije dugo trajanje ostavlja nepopravljive posledice.

Ogroman deo odgovornosti za trenutnu situaciju snosi i deo društva koji zauzima pozicije intelektualne elite. Dijalog i debata su, može biti, najpre odumrli baš u tim redovima. Potpuna ravnodušnost ogromne većine pripadnika ove društvene grupe prema sudbini demokratije u Srbiji je upadljiva koliko i žalosna pojava. Naročito su snažni prezir konzervativnijih krugova unutar ove društvene grupe prema ljudskim pravima (onim koja se ne tiču neposredno njih), ravnodušnost prema vladavini prava (ko o tome da misli „dok nam otimaju Kosovo?“) i patološka diskvalifikacija delova društva izvan sopstvenog „atara“ (naročito prema omraženim delovima civilnog sektora). Tematska i idejna ekskluzivnost, ideja da „nemamo šta da razgovaramo“ legitimna je i izuzetna pozicija pojedinih nezavisnih medija i individualnih karaktera, ali ne može biti univerzalno pravilo ponašanja.

Iz patološkog stanja u kojem su sva pitanja otvorena i svi ishodi mogući Srbija je „izašla“ tako što se više ni o jednom pitanju ne raspravlja i što je moguća – pa i dozvoljena – samo jedna, inače nenormalna i iščašena stvarnost. Ona u kojoj je miran protest građana – fašizam, a huligani sa toljagama – pristojna Srbija (da se samo osvrnem na jučerašnji dan, opisan rečima AVtokratora i Prvopotčinjene). Kako to uopšte više komentarisati? Šta više dokazivati? I kome?

Vladajuće strukture su pokazale da je jedino što ih može donekle ograničiti u njihovoj razobručenosti – aktivan otpor. Ali to je opasna igra koja podrazumeva nasilje kakvo falange stranačke vojske vladajuće partije uveliko vrše. Slaba je tu uteha što će na kraju završiti kao svi njihovi istorijski prethodnici. Jer na šta će, nakon svega, ova Srbija ličiti? Ona već nije država u savremenom smislu reči, jer u njoj građanin ne znači ništa. Nije ni društvo, jer je svako ko ne pripada većinskom opredeljenju isključen ili na razne načine osujećen. Srbija je prostor u kojem jedna raspojasana interesna grupa radi šta joj padne na pamet dok većina drugih razvija različite strategije suočavanja sa takvom stvarnošću: od oportunizma, preko ravnodušnosti, do nepristajanja. Poslednja strategija je jedina koja, dugoročno i samo možda, ima nekog smisla. Nepristajanjem se čuvaju razum i dostojanstvo. Možda nekad budu prepoznati kao društvena vrednost, ali to više nije izvesno. Kao ni bilo šta što se tiče čak i skorije budućnosti Srbije.

Peščanik.net, 29.11.2021.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.