- Peščanik - https://pescanik.net -

Njujork, Njujork

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Kako uopšte tu vest dočekati ozbiljno: „Tesla dočekao našminkanu Er Srbiju“. Svašta smo dočekali i preko glave preturili, svakakve putnike namernike sačekivali i ispraćali, ali da ćemo dočekati da dočekujemo, ne putnike, jer oni nisu važni, nego prevozna sredstva koja su ih donela – to nismo očekivali.

Makar da smo ga, taj avion, „A330“, mi napravili, nego smo ga samo kupili; u stvari nismo ga ni kupili nego smo ga samo pozajmili, tj. uzeli na lizing, što će reći da nije naš, ali eto dočekali smo ga kao da je naš, rod najrođeniji.

I makar da je taj „širokotrupni“ đuvegija nov novcijat, nego nije, već je polovni. I makar da je sređen za ovu priliku, nego nije ni to, pa tek što je došao mora da se vrati tamo odakle je pošao „gde će biti završeno opremanje unutrašnjosti aviona“, kako kaže proverena novinska vest.

I, šta sad, malo smo se eto našalili, prekratili dan, pa da se razilazimo? A u stvari, stvar uopšte nije za šalu. Lepo je, naravno, što će Er Srbija leteti za Ameriku – verujemo da će do „Dana D“, 23. juna, sve prepreke biti otklonjene – i što ćemo imati direktnu liniju Beograd-Njujork, ali se ne može izbeći pitanje koliko će to nas, građane Srbije, da košta. Jer, nacionalna avio kompanija, čiji smo natpolovični vlasnici (preostalih 49 odsto je, da podsetimo, u vlasništvu Etihada), već godinama posluje sa gubicima. Što znači uz dotacije iz našeg novčanika. Naime, samo u poslednje dve godine, Er Srbija je od države, tačnije od građana Srbije dobila (što direktno, što indirektno) finansijsku pomoć od oko 100 miliona evra. U isto vreme, Er Srbija je ostvarila profit od 6-7 miliona evra (sasvim precizno: 2,7 miliona pretprošle i 3,9 miliona prošle godine). Dakle, da nije bilo subvencija građana Srbije, Er Srbija bi bila u debelom minusu. Tačnije, i bila je, samo su građani Srbije taj manjak pokrili od svojih plata i penzija.

Kakvi će biti novčani efekti najnovijeg poslovnog poduhvata Er Srbije u ovom trenutku nije poznato. Građani Srbije, iako većinski vlasnici kompanije, nisu dobili ni najosnovnije podatke: koliko se računa da će nova avio linija prevesti putnika, koliki će biti prihodi, koliki rashodi i kakav će na kraju godine biti njen finansijski rezultat: plus ili minus?

Možda se ponešto o tome može zaključiti iz činjenice da je kao jedan od ključnih razloga za otvaranje ove linije gradonačelnik Beograda i predsednik Nadzornog odbora Er Srbije Siniša Mali naveo to što će sada turisti iz Amerike lakše moći da dođu u Srbiju. Prosto je dirljiva ta vera aktuelnih vlasti u mogućnosti srpskog turizma. Pre nekoliko meseci, kada je osnovano preduzeće Aerodromi Srbije i kada je (po ko zna koji put) otvaran aerodrom „Morava“ u Lađevcima kod Kraljeva, ministarka saobraćaja Zorana Mihajlović je izjavila kako će nova vazdušna luka ubrzati razvoj turizma, jer će omogućiti lakši dolazak gostiju, naročito iz Turske, u (jugo)zapadnu Srbiju. Što se ubrzo i obistinilo pa Kraljevčani danas ne mogu da se odbrane od turista, zar ne.

A već pomenuti Mali je, otprilike u isto vreme, mada u nešto drugačijoj prilici, izjavio da želi da u Beograd dovede „samo“ 10 odsto od 600 miliona kineskih turista. Kada je uz „pomoć novinara“ shvatio kakvu je grešku napravio, „ispravio“ se i rekao – jedan odsto. Šta zna dete šta je šest miliona? Kineza, evra…, svejedno, samo nek’ se okreće.

Peščanik.net, 12.05.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.