- Peščanik - https://pescanik.net -

Nosilac lažnog ordena

Foto: Slavica Miletić

Nikako ne volim da citiram sebe, i to ne bih činio ni sada, ali kad se potrefi da nisam promašio, omakne mi se. Dakle: nikada nisam uhvatio Vučića u istini. Dokaz da je tome tako jeste da nisam jedini koji je uveren da je navedena tvrdnja neporeciva.

Ova se rečenica može naći na Peščaniku, ali moja pretenzija nije da budem sasvim originalan, pošto takvo nešto nije moguće, niti prorok onoga što se odmah vidi. Ili tvrdnja da sam otkrio tajnu odliku, ili novo lažno oružje rukovodeće suklate. Ne, to više nije nikava tajna, niti se ona bilo kakvim sredstvima može sakriti.

Dakle, pored mog pouzdanog saznanja, iz više izvora sam čuo da vođa svega što je ovde ostalo ne može da opstane a da ne slaže, a od njegove nepresušne i nezaustavljive tirade ni o čemu davno smo postali rezignirani neurotici.

Tako su njegove neistine, za koje se zna odakle počinju, ali se nigde ne okončavaju, postale naša stvarnost koja se prostire na tromeđi razuma, života od stiropora i pretećeg pakla.

Poslanica Evropskog parlamenta Tanja Fajon pomogla nam je da utvrdimo gradivo. Navešću ovde samo dve njene tvrdnje, koje čak nije ni relativizovala. Prvo, Srbija je pala za 17 mesta kad je reč o slobodi medija, a i pre pada je bila skoro na dnu. Drugo, prečesto se čuje da je Srbija ozbiljan partner i da napreduje ka EU. Ali to nije istina.

Dakle, u dve rečenice ugašena je nada da će slobodni mediji ovde sami pokidati jake cenzorske okove. Nema nama Unije, već smo u nekoj vrsti sanitarnog kordona.

Znak smrtonosnog oboljevanja jeste naslovnica smeća koje sebe zove Ilustrovana politika, nešto sa psećim likom i reanimacijom aveti iz Slobine mrtve posluge. A u njoj je bio i ministar za inkvizicijske informacije po imenu i prezimenu Aleksandar Vučić. Njemu se naslovnica bar javno nije svidela, mada takav izliv hipokrizije ni kod koga nije mogao da prođe. Đubre sa likom vukodlaka državna je stvar.

Tvrdnja Tanje Fajon da Srbiju niko ne uzima ozbiljno i da ona nije partner koji napreduje ka EU nije potrebno stavljati pod sumnju. Očito je da smo pod opasnim kreaturama koje nigde ne vode ovu državu posustali i tamo gde se nikako ne sme posustati: u poštovanju ljudskih prava i slobode govora, u suzbijanju korupcije i u nezavisnosti pravosudnog sistema.

Jasno je, dakle, da sa ovima nema integracija. Ne samo sa idejom šta to uopšte jeste Evropa, nego ni sa samima sobom.

Da li je onda moguće da smo loše izmaštanu, paralelnu stvarnost u koju pomahnitala oligarhija na vlasti čak možda i veruje, dobili uz proizvodnju najprimitivnije medijske zablude pod paskom vlasti? Ako to jeste istina, a malo je razloga za ozbiljnu sumnju, kako su to izveli ljudi sa samog smrdljivog dna novinarske kace?

Odgovor bi mogao da bude jednostavan: zato što vlast bez štednje raspiruje takvu vrstu lažljive zaraze, a upućuje besne kereće pretnje svima koji sumnjaju. Ovde nema dovoljno skepse, niti pravog otpora, a ako se nešto slično najavi u razumnom socijalnom rasuđivanju, onda save savanovići, koji su preživeli i svoju smrt, napuštaju staru vodenicu i kreću u potragu za živima, ili svima koji se nadaju da će preživeti ovo.

Uz gospodara koji ne ljubi istinu, uz njegova kolena ili u omiljenim medijima, na izdašnim sinekurama žive uvežbani lažovi, kojima više niko ne veruje ništa, osim poslodavca i fanatizovane gomile. Vođa se mora učiniti što većim, mnogo važnijim nego što jeste. Njegova se važnost osipa i kruni, kao nesolidna figura od loše zamešanog gipsa.

Pre desetak dana ovde je na veliku kapiju, uz prislužnu, sladunjavu medijsku epiku o značaju našeg giganta ušla vest: Putin je odlikovao Vučića Ordenom Svetog Aleksandra Nevskog. Prethodni nosilac tog visokog ordena beše lično Baja, Nikola Pašić, čovek koji je izveo Srbiju iz nje same i odveo je u Albaniju.

Još par velikana je dobilo to što dobijaju samo retki i izabrani, pa evo, ni Sloba, ni Koštunica, ni Tadić. Nego Vučić. Mesto i vreme dodele odlikovanja biće naknadno određeni, Vučić je već spremio vrat i rever. Pisci oda, mada oskudnog dara i slabo pismeni, spremili su svoje najumnije sastave. Da se naježiš od ponosa.

Lično sam se obradovao: predsednik kod Putina savija šiju! Znam šta je odlikovanje. Imam jedan Orden Narodne armije sa srebrnim mačevima. Možda još jedan sa srebrnom zvezdom. Ništa zlatno. Da se ne hvalim uzalud, to smo dobijali svi. Gde su mi komadići tih jeftinih legura ovako nemaran zaista ne znam.

Ali Sveti Nevski je nešto drugo: ukrašena lenta optočena zlatnim prahom, zlatni krst, drago kamenje visoke vrednosti, pozlata po obodima, kutija sa ćilibarskom oblogom, poklopac od žada ili tako nečega, nisam sasvim siguran. Možda i Faberžeovo jaje, kao prilog. Svečana muzika, fanfare, prenos na Pinku. Potresni govor odlikovanog na ruskom. Uzbuđeni reporteri, naročito reporterke. Specijalni osmeh nosioca Nevskog, odmah posle Pašića.

Kad ono – ništa. Laž. Iz Moskve je javljeno da im tako nešto (još) nije palo na pamet. Ako bude, javiće. Mislim da su se ljudi bavili novim oružjima, te nisu kovali ordenje. Niti je car iz Kremlja odmah mogao da se seti ko to beše Vučić. Kad izliju Nevskog, izatkaju traku, naprave ćilibarsku kutiju, kad Vladimirovič pročita šta ovaj laže da je dobio – što samo znači da mnogo želi – biće duboko tronut. Možda mu nešto i udeli. Dobro, ako to ne bude baš sv. Nevski, onda šta mu se zatekne u fioci.

Vučić je konačno priznao da nije dobio nikakav orden od Putina, ali bi baš želeo.

Nosio bi ga u svečanim prilikama i na lokalnim izborima. Nevski na njemu bio bi na najboljem mestu na kome je ikada bio. I on ne bi kao Pašić vodio Srbiju preko Albanije, negu upravo obrnuto.

Peščanik.net, 05.11.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)