- Peščanik - https://pescanik.net -

Novo izvlačenje

Za koji se to novi rat spremaju „Srbi“ i „Hrvati“ ovih dana? Da li srpski i hrvatski desničari – no, što bismo im tepali: dakle, nacionalfašisti – ponovo slute da stvari, ovaj put, recimo, u Bosni i Hercegovini, tako loše stoje da će ubrzo planuti novi sukobi, pa stoga intenzivno rade na homogenizaciji/jačanju domaćeg „tela“? Ili ne slute, nego znaju, jer nikada nisu ni prestali da rade na rušenju te države, baš kao što su uporno rušili i nekadašnju, zajedničku državu? A možda je samo reč o strukturnoj nužnosti: odnedavno navikli da žive u državama i društvima ogrezlim u ratu i zavisnim od ratne, dakle pljačkaške ekonomije, oni naprosto ne umeju da žive i rade u miru? Zaista, otkud ovako snažna obnova ratničkih diskursa, čiji sastavni deo mora biti i rasistička netrpeljivost prema svakoj manjini, u ove dve države čiji građani kao da ništa nisu naučili iz nedavne istorije? Ili jesu, i to im se dopalo?

Moguće je, međutim, da previše opsednuti vlastitom teško podnošljivom bliskom prošlošću, kojom se objašnjavaju svi loši događaji kojima svakodnevno svedočimo, ne vidimo širi kontekst. Jer, sledeći analogiju s početka teksta, možemo pitati za koji se to rat spremaju, recimo, Mađari. Ili: čemu služe rasistički/nacistički ispadi u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumuniji? Šta se to događa u tim zemljama koje su svoje tranzicije navodno okončale, baš kao i Hrvatska, ulaskom u Evropsku uniju? I kakve to veze ima s nama?

Za razliku od svih koji misle (u duhu izvornog marksizma) da je ključ za sva tumačenja tekućih događaja prevashodno u ekonomiji, mislim da se oni ne mogu razumeti ako se u interpretaciji (gramšijevski ili u duhu neomarksizma) ne dâ primat kulturi, te onom njenom aspektu koji se tiče oblikovanja identiteta i ideologija. Ili identitetskih ideologija, pošto identitet i nije ništa drugo do svetonazor koji treba da nam kaže ko smo i šta tražimo na ovom svetu (što se neretko, mada ne obavezno, svodi na gomilu laži).

Dakle, ko su danas ti „nesrećni“ narodi koji se guše u strahu i mržnji, a trebalo bi da uživaju u blagodetima političkih promena započetih pre par decenija? Na kojim osnovama počivaju njihove tranzicije i kuda bi one trebalo da ih vode? Ako govorimo o Srbiji i Hrvatskoj, pitanje glasi: da li je država iz koje se, kako nam se to danas predstavlja, bežalo glavom bez obzira, i pri tom nemilosrdno gazilo sve pred sobom, zaista bila tako loša da se iz nje nije moglo pristojnije izaći? Ili su novonastala društva toliko ispod civilizacijskog praga da nijedna prošlost, pa ni ta socijalistička, ne može objasniti njihovu iskvarenu i svirepu prirodu koja se silovito ispoljila devedesetih, a praktično krišom institucionalizovala dvehiljaditih i sad nas kinji iz dana u dan?

Ako bacimo sada jedan sumaran pogled na 20. vek u ovom našem, srednjem delu Evrope, videćemo dva velika rata, jedan loš i nestabilan period između njih, i razdoblje kakve-takve stabilnosti i relativnog blagostanja posle drugog od njih. Uprkos svemu, ako se uporede međuratni i posleratni period, to poređenje radi u korist potonjeg u svim zemljama srednje Evrope. Ponavljam, uprkos svemu što znamo o sovjetskom bloku i njegovom totalitarizmu. A opet, matrice kolektivnih identiteta u svim tim zemljama, pa i ovim našim, rade na isključivanju ili prokazivanju upravo tog razdoblja. (U tom smislu, i samo u tom smislu, diskurzivne prakse kojima je razbijana Jugoslavija mogu se predstaviti [naravno, lažno] kao legitimne.)

Za razliku od revolucionarnog, tranzicioni narativ uvek podrazumeva neku bolju prošlost koja je u nekoj meri još dostupna nekim putevima neposrednog sećanja, i koju treba obnoviti posle moralnog, političkog, ekonomskog posrnuća. Ako 20. stoleće predstavljala referentni okvir za traženje takve prošlosti, i ako je tranziciona logika – nepopravljivo zagađena neoliberalnim vrednostima i principima – naložila otpisivanje posleratnog razdoblja, tranziciono kolektivno samopoimanje nije imalo gde drugo da se ukotvi do u međuratni period, čija su ključna karakteristika jaki desničarski, dakle fašistički i nacistički kontraudari protiv masovnih emancipatorskih i slobodarskih radničkih pokreta. Pošto se takav izbor (samo naizgled prisilan) kosi s elementarnim moralom i logikom, koji bi trebalo da daju normativni okvir za oblikovanje pristojne države i civilizovanog društva, ne čudi mera nasilja i izvitoperenosti s kojom se uspostavlja nova, naopaka slika prošlosti.

Ako ostavimo sad po strani druge zemlje, bar za Srbiju i Hrvatsku bilo bi lekovito da se okanu tranzicionih narativa i da se pomire s činjenicom da pred njima još uvek stoji jedan neispunjen revolucionarni zadatak: izgradnja pristojne države. Ni jedna ni druga zemlja nikada je nisu imale. (Nije to nažalost bila ni posleratna Jugoslavija, što nikako ne znači da se s pravom mogu odbaciti sva njena socijalistička nasleđa; naprotiv, neka od njih su nam baš danas preko potrebna.) Zato revolucije: i srpsko i hrvatsko društvo (baš kao i sva ostala u regionu) nemaju na šta da se vrate i moraju stvoriti nešto što je bar za njih suštinski novo. Naravno, kod nas reč revolucija obično odmah asocira na nešto sasvim drugo: na nasilje, torturu i prolivanje krvi. I to jeste stvar kulture i kolektivnog identiteta: kad god treba da urade nešto krupno i dobro, ovdašnje političke zajednice umesto toga najčešće naprave – pokolj. Što ne znači da će u svakom sledećem izvlačenju nužno tako biti, iako sve što gledamo oko sebe upućuje na to.

Peščanik.net, 30.11.2013.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)