- Peščanik - https://pescanik.net -

O, Bucke

Foto: Predrag Trokicić

Ko bi ga znao šta sve gamiže ispod estradnog mulja! Ali, bilo bi naopako zanemariti te smrdljive senzacije, neizbežno vezane za imaoce trenutne moći. Za upadanje u nozdrve i oči javnosti nije potreban muzički, glumački, govorni ili bilo kakav božiji i ljudski dar.

Dovoljno je strmeknuti se do duhovnog ranga vladajuće kaste, podržati njihov ukus, vladajući vrednosni sud, pa uspeti u takvom životu. Ako je to u vladavini stiropor ukusa i kičaste ornamentike – jezičke, muzičke, književne ili likovne, svejedno – uopšte neki oblik života.

Seća li se neko začetka Pinkovog televizijskog projekta namenjenog da ugrozi gledanost 24 minuta Zorana Kesića? Emisija je nazvana Kontravizija, uz autorski pečat šarmantnog Lava Pajkića. Taj momak je nastao kao rezultat ljubavi Isidore Bjelice i Nebojše Pajkića, okolnost koja mu je davala pouzdanu genetsku podršku za sve u čemu je uspeo da propadne.

Pokazalo se da momak nema duha niti dara, mada se novoradikalska publika radovala neopisivo lucidnim pitanjima u uličnim anketama. Znate li da u Beogradu gostuju Braća Karamazovi? Jeste li čuli da Mihail Suslov dolazi za savetnika Vučiću? Kako tumačite vest da će Mesi igrati košarku za Zvezdu?

Takvo klonuće svake ideje, u kojoj magarci pokušavaju da namagarče ljude, i dalje je duhovni parametar polusveta okupljenog u ustajalom naprednjačkom leglu.

Da nije tako, zar bi se pojavio stvor pod umetničkim imenom Bucke, iznenadni reper i glasnik bunta režima protiv opozicije. To je neka vrsta kontramuzike, negacija svakog smisla u ispoljavanju pozicionog političkog reperstva. Ako takva delatnost uopšte može da postoji, a izgleda da je ima.

Šta je izazvalo pojavu nove naprednjačke zvezde, sklone da političke nazore centrale valorizuje u neopisivo glupave stihove, i tako jednim potezom stvori i parodiju na svoje do mučnine opskurno delo! Drugi deo pitanja je posvećen uticaju takvog đubreta na javni život izvan vladajuće septičke jame. Dakle, zašto se time uopšte bavimo?

Izgleda da učinci dnevne predsednikove logoreje, tabloidne zaraze i skupštinske staje nisu dostigli željenu frekvenciju agresije nad društvom. Repovanje je valjda nastalo kao bunt i otpor nečemu što ima moć da zagadi sve čega se dohvati, pritiska i ometa socijalno disanje. Fenomen Bucketa nas dovodi u svet estradne kič apologije vladajuće klike, uz posipanje pomijama na njihove političke protivnike.

To naravno zaslužuje da bude prećutano, kao podmuzički, vašaroidni performans u slavu elite koju ometaju nedostojni i nedorasli. Dakle, bljuvotina koja ne zaslužuje pažnju, osim što gadno bazdi na naručioce i zagađuje prostor. I nije jedina, niti postoji nada da sličnim poduhvatima ima kraja pre kraja njihovih tvoraca.

Reč je, naime, o masovnoj distribuciji neukusa među potrošače kojima takva ponuda omogućuje da se opredele. Naprednjački um je godinama lišen javne kreativnosti i bez ukusa je za bilo šta vredno. Odnos prema političkim protivnicima je definisan strahom od gubitka pozicija stečenih nezavisno od svakog pouzdanog merila. Zbog toga je poruka izbornom telu, koje vodi rahitični kolektivni um, svedena na puko prostaštvo i ambicioznu trivijalnost.

Glasač koji kuburi sa sredstvom za mišljenje, biće svakako oduševljen tekstom. A to nije ništa drugo nego karaoke sastavljene iz vođinih sumanutih istupa, koji su postali kapitalno intelektualno vlasništvo svih uzjahanih seiza. List Danas (5.2) donosi naslovnicu na kojoj piše da „Vučić govori sve što o opoziciji peva Bucke“. Može i obrnuto: umetnik peva ono što njegov Idol i mecena mlati bez prestanka, da je srpska opozicija sastavljena od lopova, narkomana, fašista i nasilnika nad ženama. Uzgred, urađevina je nazvana Cosa Nostra (Naša stvar) što se može razumeti kao operetski deo mafijaške autobiografije.

Njihova stvar se nalazi na čelu propalog varijetea, u kome su klovnovi u isto vreme i kumovi, a Familije (Vučić i Stefanović) vladaju ogromnim rekama novca, što će neizbežno biti okončano raskolom, raspadom, uz sve specijalitete mafijaških sindikata i njihovo spektakularno nestajanje.

Ništa od toga ne može da baci u senku jedan sluzavi pesmuljak, ili deklamacija izvođača dovedenog iz provincijalne estradne deponije.

Opasno je što oni svaku svoju maloumnost shvataju ozbiljno, jer je očito da ništa drugo ne postoji. Ali, to je i pokazivanje velikog straha od neizbežnog pada posle koga nema ustajanja. Možda je Marko Vidojković, sada u ulozi uspešnog rokera, postavio dobru dijagnozu: „Kad počnu ovakvi izbljuvci da se pojavljuju, jasno je da je pacijent na umoru. Pacijent je u ovom slučaju režim!“ (Danas, 5.2)

Nisam siguran čega ima više u Markovoj definiciji: ogorčenja ili optimizma. Ali, ko umire ima prava na udvoričku pesmu, bar kao poslednju pričest. To bi mogla da bude suština ovog Bucketovog labuđeg krika, pošto je novi glupi projekat sa njegovim imenom uglavnom neostvariv.

Taj bi labudov song mogao da bude najava konačne agonije nečega tako nepotrebnog i opasno štetnog kao što je ovaj nastrani režim. Ne može se beskonačno proizvoditi opstanak na vlasti ni iz čega, iako je sve tako započelo.

O tome nam i govori ovaj zaumni spev, napravljen da ga okupatorski šljam upotrebi kao svoj epitaf.

Pevaj to opet, Bucke.

Peščanik.net, 06.02.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)