- Peščanik - https://pescanik.net -

O lažnom parlamentarizmu i pravom antikomunizmu

Foto: Ivana Tutunović Karić

U poslednje vreme, sticajem okolnosti i nekih profesionalnih interesovanja, naišao sam na niz stručnih i naučnih radova koji se bave parlamentarizmom u Kraljevini Jugoslaviji. I to ništa ne bi bilo neobično kada bi takvo štogod, stricto sensu, postojalo. Ne spadam u hiperkritičke cepidlake i ne smeta mi kada se pojmom Kraljevina Jugoslavija označava čitav period 1918–1941, ali baš kada je reč o parlamentarizmu razliku između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) i Kraljevine Jugoslavije (1929–1941) bilo bi neophodno praviti i voditi računa o toj periodizaciji. No, ovde čak ni ne mislim na situacije kada se o parlamentarizmu u Kraljevini Jugoslaviji govori imajući u vidu zapravo njenu prvu deceniju, do 1929, dakle epohu kada se država zvanično zvala Kraljevina SHS. Kakav-takav, parlamentarizam je u tom periodu, naravno, postojao. Ovde imam u vidu prilično rasprostranjenu, pa čak i u nauci prisutnu pojavu, da se o parlamentarizmu govori u kontekstu političkog režima Kraljevine Jugoslavije tridesetih godina 20. veka. O čemu se, zapravo, radi?

Parlamentarizam… Politički sistem koji uz sve varijacije i podvrste, uz sve istorijske modifikacije, neizostavno podrazumeva političku odgovornost vlade pred parlamentom. To je minimalni zahtev koji mora biti ispunjen da bi se govorilo o parlamentarizmu. To je jedna mogućnost parlamenta da u svakom trenutku vladi uskrati poverenje i na taj način (uz više ili manje prostora za manevrisanje) izazove njen pad. Naravno, vlada u parlamentarnom režimu može biti politički odgovorna i šefu države (na primer monarhu) što je jedna konzervativna varijanta parlamentarizma, takozvani orleanski parlamentarizam, ali ipak – parlamentarizam. I baš takav parlamentarizam postojao je u vreme vidovdanske ustavnosti, od 1921. do 1929. godine.

Sam Ustav je eksplicitno navodio da je Kraljevina SHS, između ostalog, parlamentarna monarhija. Dakako – slovo na papiru u najvećoj mogućoj meri, uz znatna odstupanja u korist de facto kraljeve vlasti, čak i u odnosu na Ustav Kraljevine Srbije iz 1903. godine. Ali mogućnost svake narodne skupštine da uskraćivanjem poverenja vladi, na kraju krajeva, izazove njen pad po Ustavu je postojala.

Naravno, parlamentarizam je mnogo više od toga i u svakom konkretnom slučaju pokazuje razne specifičnosti. Kao politički sistem to je jedan dosta prefinjen „ples“ ustavnih činilaca (pre svega se tiče zakonodavca i izvršne vlast, ali svakako ne isključuje ni pravosuđe) u kojem svaki igrač pokazuje svoje umeće strogo (strogo!) poštujući preostale igrače, težeći da „nadigra“ onog drugog, ali nipošto (nipošto!) da ga slomi. Može se upotrebiti i telesna metafora: kostur parlamentarnog poretka čini način na koji je izvršena podela vlasti; mišići su političke stranke (opozicija se u izvesnim smislu institucionalizuje) i birači (kad je pravo glasa opšte i jednako telo je u naponu snage); krvotok su politički procesi, pre i iznad svega – izbori. Sve je ovo u Kraljevini SHS do 1929. godine bilo prilično rahitično, atrofirano i zatrovano, ali je nekako funkcionisalo. A onda je usledio obrt i uvođenje kraljeve diktature.

U novogovoru je period monarhodiktature, koji je započeo 6. januara 1929. godine, postao poznat pod ulepšanim nazivom “kraljev lični režim”, što je zanimljiv eufemizam koji današnje interpretatore čini apologetama jednog režima koji je, prema mišljenju čak i nekih od ključnih aktera samog režima, kudikamo strože ocenjen. Evo samo jednog od aktera, na primer kneza Pavla Karađorđevića, koji je jednom prilikom doslovce ovako objasnio svoje nedemokratsko postupanje kao de facto vodeće ličnosti u Namesništvu od 1934–1941: „Ja sam bio onaj koji je sa svojim artističkim sklonostima bio prisiljen da nasledi jednog diktatora… Ja sam lično pristalica demokratije, ali da li mogu da se bacim u krilo liberalizma odmah posle jednoga od najoštrijih diktatorskih perioda?“ (Sve podv. S.M.).

Kako god, kralj Aleksandar je 1931. godine podario (oktroisao) podanicima novi ustav, poznat kao Oktroisani ili Septembarski ustav, koji je, zapravo, u najvećoj meri samo legalizovao režim diktature. Ovde je važno da je, za razliku od prethodnog Ustava, ovaj akt Kraljevinu Jugoslaviju definisao kao ustavnu, ali ne i kao parlamentarnu monarhiju. Razume se, da bi jedna država imala parlamentarni režim to ne mora da bude eksplicirano u ustavu, ali ako je juče bilo eksplicirano, a danas izbačeno iz teksta ustava onda je to prilično siguran znak da ustavotvorac više nije želeo da u državi vlada parlamentarni poredak.

Ali ne radi se samo o tome da više nije pisalo da je Jugoslavija parlamentarna monarhija: čitava ustavna arhitektura je to nedvosmisleno potvrđivala. Ono što je u svemu najvažnije – a to je pitanje ministarske odgovornosti – ona je po slovu Ustava bila ograničena samo na krivičnu odgovornost (pravo skupštine da u posebnom postupku optuži ministre za kršenje zakona), ali je odgovornost koja čini ključ parlamentarizma – a to je politička odgovornost ministara pred narodnim predstavništvom – sasvim izostala. Prema tome – ni govora o parlamentarnom poretku nije moglo biti pod ustavom iz 1931. godine. Koliko god da se rastegne pojam parlamentarizma on nikada i nipošto ne može obuhvatiti poredak u kojem politička odgovornost ministara pred narodnim predstavništvom ne postoji. I ne samo to: 1939. godine narodna skupština (izabrana, inače, na izborima na kojima se glasalo javno, a ne tajno) raspuštena je da se više nikada ne sastane. Ni ona niti ijedna druga u vreme Kraljevine. Krasan primer parlamentarizma bez parlamenta!

Otkud onda pojava da se o režimu u čitavom monarhističkom periodu govori kao o parlamentarizmu? Naravno, ima tu i dosta neznanja, koje je posledica sklonosti istoričara i raznih „ljubitelja istorije“ ka nadmenom preziru prema pravnim, politikološkim ili sociološkim idealnotipskim konceptima. Ali ovde je zanimljivije nešto drugo, a to je uslovljenost savremenih iskrivljavanja prošlosti ishodom rata i revolucije u Jugoslaviji 1945. godine. U tom kontekstu pomenuto neznanje je sistemsko, ono proističe iz zamene metodologije ideologijom. Tako se rađa čudan oblik života – „metodološki antikomunizam“, koji dolazi iz utrobe, a ne iz pameti i koji hoće na silu boga da predstavi ne samo da je sve pre vlasti komunista bilo bolje od uspostavljenog socijalizma, već i da je bilo bolje nego što je uistinu bilo. To ulepšavanje dosocijalističke prošlosti je u saznajnom smislu bezvredno, ima isključivo politički i ideološki smisao, podilazi narcizmu lažne istorijske „veličine“ (koju su tobože potkopali komunisti) i nema baš nikakvu pozitivnu društvenu ulogu. Osim toga, takav pristup vodi na sasvim suprotnu stranu od racionalne spoznaje dinamičnosti i kompleksnosti prošle stvarnosti i oslobađa od napora da se istinski razumeju istorijski fenomeni, događaji, procesi. Samo je primenom „metodološkog antikomunizma“ moguće doći do zaključka da je 1945. godine ukinut parlamentarizam, što je protivno svim teorijskim postavkama o parlamentarnom poretku, protivno shvatanjima najvećih domaćih autoriteta za ustavno pravo građanske provenijencije i protivno svemu što znamo o političkom režimu Kraljevine Jugoslavije posle 1929. Ukratko: parlamentarizam je ukinuo kralj Aleksandar 1929, a ne Tito 1945. Zanimljiva je tema kome je i zašto potrebno da danas tvrdi suprotno.

Peščanik.net, 18.08.2021.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.