- Peščanik - https://pescanik.net -

Oči slepog vođe

Corax, Danas, 3.4.2017.

Nema razloga za čuđenje: to što nam se događa smo mi. Jesmo li to zaslužili čekajući da košmar prestane spasonosnim buđenjem, a satane uteknu pred prvim petlovima? Ali, niti je bilo spasa, niti je nečastivi spreman da ustukne. Ma koliko nas to tištalo, taj još nema pred kim da se makne.

No ipak, izborni procenti su samo brojke, presudni glasovi su odraz sumnjive volje nastale na apsolutnom uzurpiranju javnog prostora. Demokratija se odvija na sasvim drugom nivou, odavno ne samo pred glasačkim kutijama, a mi ne slutimo gde i nije nas briga. Pitanje naše slobode da biramo razrešivo je, pre svega u rasuđivanju o tome kuda smo zapravo krenuli i koga sledimo?

Postoji li kategorija, objašnjiva samo u poimanju masovne pomame za prazninom, koja bi se mogla imenovati nacionalnim samopoštovanjem. Ili nekako slično. Jer, vođa je slepac, no to nije klimaks ovdašnje uzlazne agonije. Zlo, koje nije objašnjivo u ovoj rabljenoj satiričnoj paraboli, ne možemo mimoići bez poražavajuće samodefinicije stanja stvari: slepac, naime, vodi slepce, koji se doimaju sasvim ushićenima u svom ambijentu tmine.

Daleko sam od namere da se ovde bavim kreativnom doradom Radoja Domanovića, jer je on to već rekao vođen sopstvenim beznađem i depresijom. Ali političko slepilo, ma koliko bilo endemsko, poslednjih je meseci u Srbiji evoluiralo u model neobjašnjive ekstaze pred nečim što ne postoji.

Pomamu za vođom ovde valja pojmiti kao emotivni zanos dela izgladnelog puka pred objektivno priglupom političkom opsenom. Ništa što je „pobednik“ obećao nije ostvarivo, ali u tome je i suština totalitarnog agitpropa: ne brini za laži, one stižu kasnije. Svi koji su popadali kad su im se vratile bezočne (slepe) obmane, tvrdo su verovali da su izuzeti od sudbine svih šarlatana i vrdalama.

Nada u iskustvo da ništa ne traje večno ne može nam biti uteha, jer se naša večnost ubrzano troši. I to tako što (ovoga puta) trećinska većina Srbije velikodušno ustupa sudbinu svih nas u opasne ruke, kojima rukovodi još nepouzdanija glava.

Sklon sam da ne prihvatim definiciju stanja u javnom prostoru kao „medijski mrak“. To je verovatno vedrija vizija teškog apsolutističkog zagađenja. Tmina se ne odnosi samo na medije, jer je mrkli mrak naš prirodni ambijent. A iz njega je prirodno izgmizala besramna apologetska kolonija medija, koju neguje i gaji predmet njihovog divljenja lično.

Kako je taj sistem, inače zasnovan na nesolidnom gospodaru i sledbenicima od lošeg matetijala, kako su dakle oni uspeli da zauzdaju sve vodeće medije i da ih upregnu u svoje karikaturalne taljige?

Kako je bilo moguće da grupa servilnih, neobrazovanih, komičnih analitičara i sličnih pajaca, danima zagađuje televizijska studija i čak bude ozbiljno shvaćena? I to kod publike koja je njihove nesuvisle misaone sekrete prihvatala kao nepobitnu istinu. Možda samo zbog toga što druge verzije nije ni bilo.

Ali, ako su najbliži epigoni vođe ljudi od trulog štofa, podatni mediji su morali da budu skrojeni od još goreg. Postavljani su urednici bez znanja i integriteta, nepismeni mediokriteti su pokušali da budu lideri javnog mnenja, a proizvodili su sebi slične. Takvi ne mogu da imaju stav, jer nemaju građu za tako nešto, ali imaju vođu, kao zamenu za zanatsku inferiornost i tegobnu ličnu nesolidnost. Vodeće novinarstvo pretvorilo se u odvratnu apologiju, javni servisi su isključili drugačije mišljenje kao jeres. Gledali smo samo jedno lice i pokazalo se da ono nije bilo svima podjednako odvratno. Pojavili su se ugledni podanici sinekuristi, koji su reveransom pred gospodarom overavali svoju ništavnost.

No, da li je gašenje bilo kakve nade bilo izborna neminovnost? Rekao bih da nije. Otvoreni mediji bili su uslov svih uslova da se krene bilo gde. Naravno, to je opšte mesto i poznata stvar, ali takmaci na izborima su opisano stanje razumeli kao okamenjenu moć, protiv koje ne umeju i ne mogu da se bore. Nesavršeni i ruševni sistem Vučićevog agitpropa ipak je funkcionisao savršeno. Misleći ljudu nisu verovali u bilo kakvu reanimaciju gebelsizma, a ona se ovde dogodila u svojoj divljoj verziji. Analiza poruka „pobednika“ pokazuje evoluciju prividno dobrih ideja do njihove nakazne suštine.

Agitprop vlasti je bio uspešan i zbog preventivne i brutalne indoktrinacije ciljne grupe. Suština poruke je bila: „Sve propada ako Vučić izgubi“. Istina je skoro potpuno obrnuta, ali oni koji su je znali nisu verovali sebi i svom glasu.

I sada je pred nama AV, predsednik vlade, predsednik države, šef svih tajnih službi, predsednik vladajuće stranke, većinski vlasnik medija, brat većinskog vlasnika Srbije.

Šta još nije? Slepi vođa koji veruje samo svojim očima, ovde može da bude šta god želi.

Peščanik.net, 05.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)