- Peščanik - https://pescanik.net -

Od reke do mora

Džamija Al Aksa, foto: Ivan Šepić

„Od reke do mora, Palestina biće slobodna“, glasi jedan palestinski slogan. Izvorno je to bio zahtev za sekularnu državu u istorijskoj Palestini između reke Jordan i Mediteranskog mora, da bi ubrzo postao sektaški moto, duboko prožet antisemitizmom. U rukama Hamasa, to je parola za proterivanje svih Jevreja iz regiona; u najboljem slučaju, to je poziv na etničko čišćenje, u najgorem – na genocid.

Osnivačka povelja Likuda, vodeće izraelske partije desnog centra na čijem je čelu premijer Benjamin Netanjahu, ponavlja iste reči, ali iz suprotne perspektive: „Između mora i Jordana biće samo izraelski suverenitet“. To je stranka koja uporno blokira svako održivo dvodržavno rešenje.

Budući da je optužba za „lažno izjednačavanje“ pošast savremene javne diskusije, koja često zamenjuje argumentovano pobijanje tvrdnji, moram da naglasim da ja ne izjednačavam Likud i Hamas. Koliko god bio ponižavajući izraelski odnos prema Palestincima, u Izraelu pod Likudom postoje sloboda i demokratija nezamislivi u Palestini pod vođstvom Hamasa. Moja teza je da i Hamas i Likud igraju na kartu opasne fantazije o jedinstvenoj državi koja ispunjava potrebe i želje samo jedne grupe ljudi koja tu živi.

Postoji još jedna bitna razlika. Hamas kontroliše uzan pojas zemlje pod blokadom Izraela i Egipta, sa jedva funkcionalnim infrastrukturom i zdravstvom, bez kontrole nad strujom i vodovodom. Ovu izopštenu organizaciju malo ko u svetu podržava izuzev Irana. S druge strane, Izrael je moćna država sa tehnološki naprednom ekonomijom i vojskom, širokom međunarodnom podrškom i dozvolom za nesrazmerno razaranje, kako se i pokazalo u nizu ratova u Gazi.

Ta moć znači da praktično već postoji država „od reke do mora“, doduše, kako napominje Ralf Leonard, izdeljena u četiri režima. Prvi je Izrael jevrejskih građana, liberalna demokratija sa svojim problemima. Drugi režim je Izrael izraelsko-palestinskih građana, koji su formalno jednaki, dok u stvari palestinski trpe nepodnošljivu diskriminaciju, od brutalnosti policije do oduzimanja imovine. Kako je rekla zamenica gradonačelnika Jerusalima Flur Hasan-Nahum, komentarišući izbacivanje Palestinaca iz kvarta Šeik Džara u istočnom Jerusalimu, što je bila varnica za aktuelni rat, „zakoni koji po nekima favorizuju Jevreje“ su neophodni jer „to je jevrejska država“ i samo diskriminatorni zakoni mogu „da zaštite jevrejski narod“.

Treći režim čini izraelska okupacija Zapadne obale, gde Palestinci žive poniženi i izloženi brutalnosti, na zemlji rascepkanoj izraelskim naseljima. Konačno, tu je i Pojas Gaze, koji je jedva nešto bolji od logora na otvorenom. Koliko god Hamas bio odvratan i ma koliko da je korumpirana palestinska uprava, ova surova asimetrija moći – koja vodi u „aparthejd“, kako to opisuje Human Rights Watch – oblikuje živote Palestinaca i uvek iznova izaziva njihov otpor.

Mnogi analitičari ističu kako su Hamas i Netanjahu izazvali ovaj poslednji sukob za svoje političke ciljeve. Međutim, Hamas i Netanjahu su istovremeno i posledica i uzrok sukoba. Temeljni problem, primetio je Toni Džad još 2003, jeste to što Izrael teži da bude i demokratija i „država u kojoj Jevreji i jevrejska religija imaju ekskluzivne privilegije iz kojih su nejevrejski građani zauvek isključeni“. Džad, bivši cionista, smatrao je da je jedinstvena, sekularna, dvonacionalna država u kojoj Jevreji i Palestinci imaju jednaka prava, jedino trajno rešenje.

„Jevrejin koji danas kaže ‘ja sam nacionalista’ neće time reći ‘Ja sam čovek koji hoće da obnovi jevrejsku državu u Palestini i koji sanja o osvajanju Jerusalima’. On time poručuje ‘Ja želim da budem slobodan čovek, da imam pravo na ljudsko dostojanstvo, da izbegnem represiju’“. Tako je 1898. pisao Bernar Lazar, rani francuski cionista.

Tragično je to što na jednoj strani u izraelsko-palestinskom sukobu „pobeći od represije“ danas podrazumeva obnovu jevrejske države u Palestini i osvajanje Jerusalima. Za mnoge na drugoj strani, oslobađanje Palestine znači njeno oslobađanje od Jevreja i odricanje prava Jevrejima da pobegnu od represije. Šta god mislili o cionizmu, ne možemo ignorisati težnje 6,9 miliona Jevreja koji danas žive u regionu. Niti je ograđivanje Palestinaca, lišenih prava da upravljaju svojim životom, nekakvo „rešenje“. Od reke do mora, „samoopredeljenje“ u tom delu sporne zemlje može značiti samo samoopredeljenje svih ljudi koji žive tamo, i Palestinaca i Jevreja, u jedinstvenoj, zajedničkoj budućnosti.

The Guardian, 23.05.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 26.05.2021.

IZRAEL