- Peščanik - https://pescanik.net -

Odgovor Rastislavu Diniću

Foto: Peščanik

Ne sporim pravo cenjenim kolegama, autorima Peščanika Rastislavu Diniću i Milošu Jankoviću, da se zalažu za ostvarenje političkih promena i političko aktiviranje u borbi protiv uzurpatorskog režima nekim drugim sredstvima, od onih za koje se ja (i civilni sektor generalno, hajde da generalizujem, kad me je već Dinić predstavio kao glas civilnog sektora) zalažem ili bar Dinić iz mojih istupa i napisa zaključuje da se zalažem.

Iz „Odgovora Zlatku Miniću“ nisam, međutim, shvatio da li ta druga sredstva podrazumevaju borbu na izborima u postojećim nerazumnim uslovima, u kojima svi (ili bar vozači crnih džipova) voze levom stranom odnosno nose topove ili neka druga drastičnija sredstva.

Ako bih zaključio da bi u tim uslovima bilo nerazumno izaći na ulicu, pa vozio levom ili desnom stranom, ukoliko ne vozite valjak ili buldožer, odnosno da bi bilo nerazumno potezati praćku protiv topa, možda bih bio označen kao glasnogovornik bojkota, a meni je prevelik teret na plećima i što sam proglašen za glasnogovornika civilnog sektora.

Stoga ću se suzdržati od daljeg pojašnjavanja šta sam ja zapravo pisao o promeni sistema kroz podizanje (ili buđenje) institucija, jer je jasno da me Dinić dobro razume, nemam šta da mu dodatno objašnjavam, ali on svoj stav neće promeniti. Ja bih možda promenio, ali ne shvatam koja je alternativa. A već sam obrazložio da potezanje praćke na topa ne smatram razumnim, a da je nabavka većeg topa pogubna.

Samo ću obrazložiti dve stvari za koje verujem da Dinić nije dobro protumačio. Jedna se odnosi na pogrešno (nenamerno, iskreno verujem) korišćenje navoda da 15 godina otkrivanja nepravilnosti, zločinjenja, grešaka, marifetluka i svakolikih kršenja zakona najčešće nije rezultiralo gubitkom vlasti ili glasova, kao što ni ukazivanje na dobre primere (Dinić, istina, ovaj drugi deo nije iskoristio da poentira) nije pomoglo da se oni koji su dobro činili održe na vlasti. Za Dinića je ovo krunski dokaz da taktika civilnog sektora ne vredi, to jest da je neupotrebljiva za izgradnju demokratije (nadam se da sam dobro povezao zaključak o „neupotrebljivosti pristupa“, sa polazištem da je cilj civilnog sektora izgradnja demokratije). Međutim, navod koji je za Dinića krunski dokaz ne znači da promena (ili izgradnja demokratije) nije bilo jer institucije nisu funkcionisale. Mnoge od tih nepravilnosti, zločinjenja, grešaka, marifetluka i svakolikih kršenja zakona rezultirale su kaznama za prekršioce. Problem je što je biračima kamion asfalta bio važniji. I ne vidim kako bi veći top ovde pomogao. Nećemo valjda da ga okrenemo na birače?

Drugo, mnogo važnije i ozbiljnije, jeste tumačenje pasusa u kome se pominju ratni zločini, odnosno ćutanje medija i javnosti o ratnim zločinima. Moja ograda da je poređenje prejako ne znači da su ratni zločini poređeni sa korišćenjem javnih resursa u izbornoj kampanji ili, kako Dinić, usudiću se da kažem, inputira, sa „Zelenovićevim kršenjem člana 29. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije“. Reč je o poređenju ćutanja o onome što se čini, što se jasno vidi (i ponavlja dva puta u tom pasusu), a ne poređenju onoga što se čini.  Zahtevanje da svi ćutimo dok se na nerazumno, bahato, kriminalno, siledžijsko, zločinačko ponašanje uzurpatorskog režima (kako ga Dinić naziva) pokušava odgovoriti na isti način je pogubno. Gde je granica onoga što je prihvatljivo koristiti iz arsenala uzurpatorskog režima? Hoćemo li, kako bismo taj arsenal koristili, ćutati o onome što rade „oni“ ili samo o onome što radimo „mi“? Hipotetički bih mogao da pitam hoćemo li ćutati i ako bi se na taj način promenio uzurpatorski režim, ako se nastavi „vožnja levom stranom“ kada „mi“ budemo ti koji određuju šta će se i ko će se sankcionisati? Hipotetički, jer je izvesno da se na taj način ništa neće promeniti. I to ne zbog toga što verujem da su svi isti (što mi je Dinić podmetnuo, verujem bez zle namere, možda u zanosu, ponet gotovo revolucionarnom vizijom promene koja je izvesna ako se u izbornoj kampanji budemo borili protiv uzurpatorskog režima svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima), daleko bilo, nipošto nisu, već smo to već videli i na ovim izborima. Sredstva čije bi korišćenje trebalo prećutno da aminujemo „našima“, „oni“ koriste mnogo spretnije. I imaju veći top. Pa smo ovim putem, sve pristajući da vozimo levom stranom, stigli u slepu ulicu.

Peščanik.net, 29.11.2020.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Odgovor Zlatku Miniću

Zlatko Minić – Praćke i packe

Miloš Janković – Pištolji, topovi i praćke


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)