- Peščanik - https://pescanik.net -

Odluke i obrazloženja

Foto: Slavica Miletić

Kada svesno radite naopako, mimo zakona, trudite se da to sakrijete. Ćutite o tome. Ako se naglas hvalite kako kršite pravila i zakon, to je obično znak da ste bahati ili glupi. Ili i jedno i drugo. Moguće je, naravno, i da niste svesni da kršite zakon, što vas ne opravdava od pravnih posledica, ali vas bar može sačuvati od optužbi za besprizornu primitivnu bahatost. S druge strane, ako ste javni funkcioner, to neznanje bi moglo da ukazuje da ste zalutali na mesto na kome se nalazite i sa kojeg odlučujete o tuđim parama i tuđim problemima. Ako ste, međutim, Vesić ili Vučić, sve je dozvoljeno. I da se rugate građanima i državi, ne samo onim što činite, nego i potcenjujućim, ponižavajućim obrazloženjima.

Slika 1: Okrečite Beograd

Presipanje novca iz republičke budžetske rezerve lokalnim samoupravama je godinama bio mehanizam da se podstaknu opštine koje su „uskladile“ lokalnu vladajuću većinu sa republičkom, da se osokole verni koalicioni partneri pred lokalne izbore ili da se jednostavno nagradi njihova vernost. Bilo je zanimljivo pratiti koje opštine i gradovi dobijaju kolike iznose, a koje se ne mogu nadati da će im Srbija pomoći u prevazilaženju problema zbog „smanjenog obima prihoda budžeta lokalne vlasti“, što je bilo jedino obrazloženje, propisano Zakonom o budžetskom sistemu. Sa uspostavljanjem jednostranačke vlasti u gotovo celoj Srbiji, to je postao mehanizam za unutarstranačko presipanje, finansiranje potreba i ideja lokalnih šerifa, koji sprovode odluke pantokratora i znak (finansijske) podrške njihovoj (verbalnoj) podršci vođi.

TS je pre nekoliko godina pokušavala da dobije obrazloženja od lokalnih vlasti šta je to bilo ugroženo umanjenim prihodima i dobijala je odgovore u kojima su uglavnom nabrajani redovni troškovi (plate zaposlenima u javnom sektoru), a samo od jedne opštine je stigao intrigantan i, čini se, iskren odgovor – novcem iz republičkog budžeta trebalo je isplatiti socijalna davanja u skladu sa odlukom republičkih vlasti o vanrednim davanjima, baš nekako u vreme izbora.

Problem sa dobijanjem novca pod firmom „smanjenih izvora prihoda“ nastaje, međutim, kada se istovremeno hvalite da „gradske finansije nikad nisu bile stabilnije i da su prihodi sve veći“, kao što su Vesić i njegovi drugari činili i redovno čine. Pa kada je Vlada Srbije, početkom 2018. godine, dok se naveliko pričalo o „sve većim prihodima“ Grada prebacila Beogradu 90 miliona „zbog smanjenih izvora prihoda“, gradske vlasti su otvoreno priznale da se krši zakon i da je novac namenjen za organizaciju košarkaškog turnira, a „formulacija ‘smanjenje prihoda’ koristi se samo formalno, jer ne postoji nijedan drugi zakonom predviđen osnov za korišćenje rezervi iz republičkog budžeta“.

Zakon je stoga, ubrzo zatim, krajem 2018. godine, usklađen sa lošom praksom, pa se novac sada može prebacivati i za „izvršavanje obaveza iz razloga koje nije bilo moguće predvideti u postupku pripreme i donošenja budžeta“, a koji „mogu dovesti do ugrožavanja tekuće likvidnosti budžeta lokalne vlasti“.

Tako je prošle nedelje Beogradu prebačeno 240 miliona, pod tom generičkom firmom „za izvršavanje obaveza iz razloga koje nije bilo moguće predvideti u postupku pripreme i donošenja budžeta, a koji mogu dovesti do ugrožavanja tekuće likvidnosti“.

Kakve su to obaveze koje nije bilo moguće predvideti i koje bi mogle da ugroze likvidnost, možda ste se zapitali. Da nije nešto u vezi sa koronom? Korona je bila tu i kada se usvajao budžet. Da nije neka elementarna nepogoda? Nešto u vezi sa zagađenjem? Iznenada se ukazala prilika da se hitno počne rešavanje tog problema?

Ne, objasnio nam je Vesić, to što se nije moglo predvideti pre dva i po meseca, kad je usvojen budžet, jeste uređenje fasada. U decembru su sve bile kao nove, ali su sad iznenada pocrnele od smoga, počele da se krune i otpadaju, pa ih hitno treba urediti.

Rebalansom gradskog budžeta predviđeno je 250 miliona za fasade, a Vesić se sa Vučićem dogovorio da se to malo „pojača“, da se Vlada „otvori“ za još 240 miliona. Naime, zamenik je u saopštenju zahvalio Vučiću i Vladi na transferu dva miliona evra i na razumevanju.

Umesto da ćuti, kao što čini kada se traže dokumenti, ugovori, podaci o tome kako se troši novac, Vesić je potrčao da se pohvali kako je za Beograd obezbedio novac zahvaljujući tome što je „dobar sa predsednikom“. Pa je zapravo optužio Vučića da je trgovao uticajem, kako bi Vlada donela rešenje čija je zakonitost sporna, jer uređenje fasada ne samo što se moglo predvideti prilikom usvajanja budžeta, već je i predviđeno njegovim rebalansom. A zadovoljavanje većih apetita od onih koji su rebalansom mogu namiriti, nije osnov za transfer iz budžetske rezerve.

Slika 2: Gipsani lavovi i orlovi

Nemam ništa protiv da Vesić u svoje dvorište postavi gipsane labudove i patuljke i da na jonske stubove na ogradi natakari orlove i lavove. I da angažuje koga god hoće da mu oboji menažeriju vodootpornim farbama. Bila bi to prava kemp atrakcija za turiste, nema sumnje, nešto poput one famozne Šljukine vile na Dorćolu.

Smeta mi kad se Vesić iživljava nad Beogradom, projektujući svoj lični umetnički senzibilitet, da ne kažem afinitet za kič, na javne površine. Apsolvirali smo da on i ekipa veruju da „novogodišnji ukrasi“ zaista ukrašavaju grad (mada je razlog što vise po 6-7 meseci i da bi se kvarili, pa da bi se plaćala reparacija i nabavka novih), da su svetleće pevajuće fontane fascinantne, kao digitalni sat početkom 80-ih, i da spomenik treba da izgleda isto kao i pre 170 godina – figura u herojskoj pozi, sa bareljefima na postamentu, na kojima će se prikazati legende i mitovi koji su se prelili u istorijske pamflete za instant obrazovanje.

Apsolvirali smo i da će, nakon što je otkriveno da je fontana gotovo desetostruko preplaćena, koristiti sve moguće šibicarske mehanizme da sakriju kako troše naš novac za poružnjivanje našeg grada.

Najjednostavniji mehanizam jeste direktno dogovaranje, da upotrebim izraze iz vokabulara javnih nabavki, naručioca sa jednim jedinim ponuđačem. Vesić odluči da park od 6 hektara uradi vajar Rukavišnjikov, odranije poznat građanima po tome što ima saradnika Alena koji sporo sabira, pa zbog toga ne znamo koliko nas je koštala skulptura na Savskom trgu. I onda Vesić to nama saopšti, na radost. Još se ne zna (čitaj: nikad se neće znati) koliko će nas koštati da ruski vajar uredi i zakiti sopstvenim skulpturama park između Muzeja tehnike i Marine Dorćol. Dobićemo, takoreći, Rukavišnjikov park, mesto gde će hitati turisti. Onih milijardu i po Kineza, 140 miliona Rusa, cela Južna Amerika, svi.

U Oslu, da pustimo jedan pasus Vesića da predahne, postoji park u koji turisti hitaju zbog skulptura. To je Frogner park na čijem se delu, površine 32 hektara, nalaze skulpture norveškog vajara – Gustava Vigelanda. Vigeland je ovaj deo parka uređivao gotovo 20 godina, ali je sve radove poklonio gradu. Insistiranje na činjenici da je Vigeland norveški vajar (ne bih se zaletao da presuđujem da li je on najveći norveški vajar), a Rukavišnjikov ruski, za koga je, do skandala sa Stefanom Nemanjom, retko ko u Srbiji čuo, zvučalo bi možda konzervativno, ksenofobično. Nisam siguran ni da bih unapred prihvatio ideju da park uredi (odnosno da za njega izradi skulpture) naš najveći (živi) vajar, ako postoji saglasnost u umetničkim (a ne političkim) krugovima ko je to. To su pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Kao što bi se legitimno moglo (a možda i trebalo) raspravljati o predlogu vajara Radeta Markovića da se Beograd konačno odlepi od promašene ideje da nadoknadi sve propušteno u prethodnim vekovima, i sada postane „grad istorijske skulpture“, već da, „u ubrzanoj urbanizaciji izgradi svoj identitet na koji će biti ponosne i buduće generacije“, otvaranjem javnog prostora za savremenu autorsku skulpturu.

Sve su opcije prihvatljive, o njima treba raspravljati, izuzev opcije u kojoj Radojičićev zamenik sam odlučuje šta će se raditi, graditi i, najgore od svega, šta će se i kako „ukrašavati“.

Slika 3: Od Beograda na vodi do Marine Dorćol

Možda bi bilo malo licemerno žaliti se na samu ideju da Beograd treba da sa grebena siđe na obale reka. Problem je, naravno, u načinu na koji se to realizuje. Izgradnjom vulgarnog stambeno-komercijalnog centra, na silu se pokušava premestiti centar grada u Savamalu. Pa i ako to baš ne funkcioniše u stvarnosti, stoji u papirima. Tako je, na primer, obrazloženje za angažovanje obezbeđenja za spomenik Stefanu Nemanji to što se on nalazi na ruti koja je jako frekventna, pa se, s obzirom na to da je „bitan deo turističke ponude grada Beograda“, „očekuje velika posećenost“.

Iako nije predviđeno da bude deo ove slike, ovo obrazloženje zavređuje bar nekoliko rečenica. Nismo veverice, dobro se poznajemo sa Vesićem i ekipom i jasno je zašto Muzej grada Beograda, bez javnog poziva, direktno pregovara kako potrošiti sedam miliona dinara za obezbeđivanje skulpture. To da je ovaj spomenik bitan deo turističke ponude zvuči kao oni davni hvalospevi Vučiću, prve generacije botova („Svaka čast gospodinu Vučiću koji je za svega nekoliko meseci marljivog rada uspeo…“), ponavljaće se do iznemoglosti, to je ona mantra sa bugarskim ili kineskim turistima. Spomenik napravljen po 19-ovekovnoj estetici možda će posećivati organizovano (da ne kažem prisilno) đaci i instant eksperti za nacionalnu istoriju, željni da provere da li na spomeniku zaista nedostaje zlatna viljuška. A to da je ruta frekventna, to je onaj već snažno ukorenjeni princip rada ove vlasti – da li verujete meni i mom saopštenju (obrazloženju) ili svojim očima. Ruta se ima proglasiti frekventnom i tačka.

Vratimo se sada na obalu reke: Može li ona zaista postati frekventna. Da li bi uređeno šetalište duž Save i Dunava, umesto staze na kojoj se s mukom mimoilaze biciklisti i pešaci pomoglo da barem Beograđani, ako ne i Beograd (jer Beograd na vodi nije silazak Beograda na obalu, već neprijateljski desant, agresija na obalu) siđu do reke.

Pre šest meseci čuli smo ideju koja bi tako nečemu mogla da doprinese – gradiće se „linijski park“ od Beton hale do Pančevačkog mosta, ukupno 4,6 kilometara, sa 10 celina. Prvobitnu radost zbog nečega što zvuči privlačno odmah je pomutila informacija da će taj projekat koštati 55 miliona evra! Od gradskog urbaniste tada smo saznali i da je idejna rešenja za „linijski park“ izradilo „55 mladih ljudi, koji su se kvalifikovali kroz postupak sproveden početkom (2020) godine“.

TS je tada od gradskih vlasti zatražila informaciju na osnovu kojih proračuna je utvrđena vrednost uređenja parka od 55 miliona evra, kao i pomenuta „idejna rešenja“.

Dobili smo odgovor da je reč o „okvirnoj proceni investicione vrednosti radova, imajući u vidu površinu koju obuhvata linijski park i ranijih projekata koji sadrže slične elemente“. Posebni proračuni ne postoje.

U prevodu, sve što im je ranije prošlo, sad se rutinski i dalje potura. Ako smo progutali da fontana košta dva miliona evra, to je ubuduće osnovna cena za fontanu.

U vezi sa idejnim rešenjima, saznali smo zapravo da nije bilo konkursa za uređenje, već je glavni urbanista, uz podršku Društva arhitekata Beograda pozvao mlade profesionalne timove na kvalifikaciju za izradu idejnog rešenja. Pri tome je u pozivu stajalo da taj poziv nije arhitektonsko-urbanistički konkurs, niti anonimni konkurs, nije ni javna nabavka i ne podleže nijednom važećem zakonu (!), i nije poziv za jedinstveno, celovito autorsko rešenje. U pozivu je, prosvetlila nas je gradska vlast, stajalo i šta on zapravo jeste: namera da se promoviše rad mladih arhitekata i/ili interdisciplinarnih timova, težnja da se usklade strateški planovi uprave, želje i potrebe građana, kreativne ideje mladih profesionalaca i volja i mogućnosti privatnih investitora i eksperiment ko-kreacije i testiranje kolaborativnog planiranja i dizajna.

Bla-bla, fraze, pozivanje na opšte mesto „želja i potreba građana“, koje Vesić osmišljava, a potom potvrđuje na nameštenim internet anketama. Jedino bi za oko moglo da zapadne ono sa voljom investitora, možda kao potvrda da se u beogradskom urbanizmu uglavnom ostvaruje volja privatnih investitora. Nažalost, linijski park neće platiti privatni investitori čije će komplekse ovaj park povezati (Beograd na vodi i Marina Dorćol), već Beograđani.

A po kom će se projektu raditi ne znamo, ali smo proteklih dana saznali da je izgradnja već počela. Priliku da izvede ovaj penal dobio je onaj „bistar mali, Toma mislim da se mali zove“, kako je Vučić svojevremeno objašnjavao ko je Momirović. Momirović je svečano prisustvovao uklanjanju pruge kod stanice Donji Grad. Pruga se sklanja kako bi se stvorio „prostor za najlepši i najfunkcionalniji park u Beogradu“.

Bistri mali penaldžija zna nešto što mi ne znamo – kako će izgledati park za koji nije raspisan konkurs, već je sprovedeno „testiranje kolaborativnog planiranja i dizajna“. Momirović naime ne samo zna da je to najlepši i najfunkcionalniji (šta je to funkcionalni, a šta nefunkcionalni park?) već zna i da će šine ostati na nekim delovima kao „deo arhitekture ovog parka“.

Tajnost projekta po kome se radi je zapravo prirodan korak, nakon što je uspostavljena tajnost troškova. Da je bilo malo više tajnosti u vezi sa projektom za famoznog Stefana Nemanju ili Trg Republike ne bismo znali da je veličina spomenika udvostručena ili da je pretvaranje Trga u ravnu ploču realizovano mimo usvojenog projekta.

Napomena: Vesić se imenom, ne računajući napomenu, u ovom tekstu pominje 12 puta. Nijedan Vesić nije povređen prilikom izrade ovog teksta.

Peščanik.net, 20.03.2021.

BEOGRAD NA VODI

The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)