Živ će se pojesti siroti naš inominstar Miro Kovač. U teškom je, preteškom ratu sa Srbima i Srbijom, što, istinabog, nikada ne može biti loše pred izbore, ali ovaj put ipak je otišao predaleko. U najnovijim izvještajima sa hrvatsko-srpskog ratišta čak ga se čulo da ljutito sikće kako Beograd nikada neće ući u Evropsku uniju, što mu u Bruxellesu nikada neće zaboraviti. A onda je sigurno da će ga i Andrej Plenković, ako dođe na vlast, morati izbrisati iz svih kombinacija za budućeg šefa hrvatske diplomacije.
Što je najgore, nesretni Kovač sve je ovo sam zakuhao tako što je vukao vraga za rep. Dok je još bila na vlasti Kukuriku koalicija, a on samo stražnjicom nišanio fotelju ministra vanjskih poslova, silovito je ošinuo vladu Zorana Milanovića da je upropastila odnose sa svim susjedima, uključujući Srbiju. Odnosilo se to na tadašnju izbjegličku krizu, u kojoj se Hrvatska relativno zrelo postavila, tako da je sadržaj bio dobar, i može se govoriti samo o Milanovićevom tonu, koji je tradicionalno bio u znaku palucavog jezika.
Ali, onda je Kovač napravio junački korak naprijed i upropastio i ton i sadržaj. Sadašnji odnosi Zagreba s Beogradom neusporedivo su gori nego u vrijeme Milanovićeve vlade, ušavši već i u fazu neproglašenog diplomatskog rata, nakon što je Kovač čak optužio Vučićevu vladu da je izvršila „diplomatsku agresiju na Hrvatsku“. Povod su bile optužbe iz Beograda da se u Zagrebu ciljano obnavljaju gabariti NDH, uz rehabilitaciju Alojzija Stepinca i notornih ustaških zločinaca, na što je slijedila kanonada protuoptužbi zbog rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića, te set novih bijesnih prosvjeda zbog univerzalne jurisdikcije srbijanskih sudova za ratne zločine.
Kada se zna da se tim prigovorima solidarno pridružio i Zoran Milanović, izgleda da Kovač nije napravio nikakav spomena vrijedan faul. Pa, ovim se samo nastavlja tradicija da se pred svake izbore s ove i druge strane Dunava naši i njihovi nacionalisti ostrve jedni na druge, što na prvi pogled izgleda kao obnova bratoubilačkog rata iz devedesetih. Ali je zapravo proračunata ispomoć između dvaju nacionalizama, koji mogu opstati samo zajedno, ili će zajedno propasti. Pa ipak, Kovač je napravio potez previše. U ovim hrvatsko-srpskim vrištećim svađama postoji i jedna linija preko koje se ne smije.
Obje zemlje vezane su duljim i kraćim užadima uz Evropsku uniju, pa čak i NATO, iako je Srbija proglasila neku vrstu vojne nesvrstanosti (ali je već niz godina u Partnerstvu za mir, koje je svojevrsno predvorje NATO-a). To praktički znači da je dvjema zemljama „zabranjeno“ da ulaze u nepomirljive sukobe, još manje u ratove, za što, uostalom nemaju više ni vojne ni ekonomske snage. Ratovi devedesetih vođeni su na akumulaciji preostaloj iz Jugoslavije, i to se može smatrati nekom vrstom zadnje cinične osvete jugoslavenske federacije separatistima koji su je razbili i raskomadali. Kada ste se već odlučili međusobno poubijati, molim, evo izvolite se poslužiti oružjem kojeg ste u boljim vremenima zajednički proizveli i kupili.
Dakle, Kovač će morati biti ritualno svrgnut jer se, imajući manje u glavi nego u dupetu, ogriješio o nepisano pravilo da u hrvatsko-srpskim svađama mora biti više glume nego stvarnih namjera. Usto, on je doslovce devastirao još jedno pravilo koje se oslanja na činjenicu da je svojedobno tvrdi konzervativac Richard Nixon odmrznuo zaleđene odnose Sjedinjenih Država s komunističkom Kinom. Nakon toga je formuliran aksiom da takve stvari puno lakše polaze za rukom desnici, jer je zaštićena od prigovora za manjak patriotizma, nego ljevici koja zbog takvih prigovora puno lakše izgori (kao u slučaju Ive Josipovića i Borisa Tadića).
I, evo, sada smo baš to imali, u Beogradu i Zagrebu su istodobno stolovali dvojica tvrdih nacionalista, Aleksandar Vučić i Tomislav Karamarko, od kojih je prvi, istina, puno više slovio kao reformirani nacionalista nego drugi. Ali, u početku je Nixonov aksiom zbilja funkcionirao, izgledalo je da Vučić i Karamarko stvarno mogu efikasno relaksirati srpsko-hrvatske odnose, ali izgledalo je premalo i prekratko. Sada baš HDZ u Hrvatskoj i SNS u Srbiji predvode najnoviju rundu nikada poremećenijih odnosa, s čime su propale baš sve isprobane kombinacije.
Ne ide kada je u Zagrebu na vlasti ljevica, a u Beogradu desnica, ne ide ni kada je obratno, ne ide ni kada je i ovdje i ondje istodobno na vlasti ljevica, a, evo, ne ide ni kada je istodobno na vlasti desnica. Ukratko, ne ide nikako, što izgleda kao definitivna pobjeda teze na kojoj se devedesetih raspala Jugoslavija, a to je da ovdašnji narodi ne mogu i ne trebaju zajedno, s tim što je sada jasnije da njih, te narode, nitko ništa i ne pita. Kada, recimo, hrvatska diplomacija opravdava rehabilitaciju Stepinca rehabilitacijom Mihailovića, namjerno se zaobilazi da rehabilitaciju Stepinca ne dovode u pitanje samo Srbi, nego i mnogi Hrvati, kao što rehabilitaciju Mihailovića ne osporavaju samo Hrvati nego i mnogi Srbi.
Ali, to se gubi u svjetlu činjenice da se dvije državne politike vode po borilačkim pravilima ovnova na brvnu, od kojih oba, kao, žele baciti onog drugog u provaliju, što nije moguće. Ali je zato itekako moguće, već se dešava, da se nijedno otvoreno pitanje više ne može riješiti. Primjer je ova svađa oko prekogranične jurisdikcije srbijanskih sudova, pri čemu se svi u Hrvatskoj, od Plenkovića do Milanovića, prave da ne znaju da Srbija nema drugog načina da sudi svojim građanima za zločine u Hrvatskoj. A takvih suđenja već je bilo (Ovčara, Lovas…) i unatoč nacionalističkom zamuckivanju srbijanskog pravosuđa bila su relativno uspješna. Osim toga iz Zagreba se prijeti da i Hrvatska može isto, pa suditi za zločine na, recimo, Kosovu, iako takva mogućnost već postoji u hrvatskom zakonodavstvu. Ivo Josipović čak tvrdi da je Srbija taj zakon prepisala baš od Hrvatske.
Što je najvažnije, nitko više ne pita da li su Hrvati na srpskom spisku možda napravili neke zločine i kakve, tako da se tek nenamjernim otkrivanjem činjenica saznaje da neki od njih ne samo da jesu, nego su to bili bestijalni i kukavički zločini nad potpuno bezopasnim i nedužnim civilima. Dakle, sve ovo poduzima se ne zato da se osigura neko pravno dobro, nego da se od njega zaštiti ono najgore iz ratova devedesetih, plus da svatko rehabilitira svoje kolaborante i zločince iz Drugog svjetskog rata. Zato je možda dobro da na dvjema stranama postoje nakostriješeni lajavci bez kočnice tipa Kovača ili Aleksandra Vulina, možda to pomogne da se ipak povuče ručnu. Ako ne, neka sve s pravom ode dođavola.
H-alter, 25.08.2016.
Peščanik.net, 26.08.2016.
Srodni linkovi:
Dejan Ilić – „Špijuni“ iz naših redova
Marinko Čulić – Preslika početka rata
Heni Erceg – Šovinistička ljevica
Nadežda Milenković – Rat naš nasušni
Dejan Ilić – Vlada stabilnosti i bezbednosti
Miša Brkić – Trese se Italija, podrhtava Balkan