Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Kako je sve to samo zgodno i brzo ispalo: „špijun“ je sve hitno priznao, da bi potom odmah bio i osuđen na tri godine zatvora. Nije afera stigla ni da se rasplamsa, a već je ugašena (kao što će uskoro biti i sasvim zaboravljena, zatrpana pod slojevima novih afera). Iz ugla vlasti (dakle, primarnih proizvođača afera), nije moglo biti bolje. Inače, to umeju da budu nezgodne stvari: kako javno pokazati i objasniti da je neko kriv zato što je odavao tajne, a da se te iste tajne ne obelodane? Ovako, ništa ne mora da se pokazuje niti objašnjava, utamničeni „špijun“ je izašao u susret svojim „tamničarima“ i sve priznao. Priznanje je stavilo tačku na slučaj i oslobodilo vlasti da bilo šta pokazuju, dokazuju i objašnjavaju.

Tako da mi sad u stvari ni ne znamo o čemu je tu zapravo bilo reči, kao što i priliči „špijunskim“ aferama (zato su one tako korisne iz ugla vlasti koja živi od afera: nešto se događa, ali se nekako podrazumeva da se ne može ili ne mora reći tačno šta). Dobili smo tek načelnu „potvrdu“ da smo – kako to predsednik vlade ima običaj da kaže – „okruženi“ i „ugroženi“ sa svih strana, a ponajviše od strane Hrvatske (pa ćemo to rešavati referendumom u Bosni i Hercegovini, na šta ćemo se vratiti).

Nešto smo iz medija (domaćih i hrvatskih) ipak saznali. Recimo to da je „špijun“ osuđen na osnovu stava 3 člana 315 krivičnog zakonika. U tom stavu stoji: „Ko stupi u stranu obaveštajnu službu, prikuplja za nju podatke ili na drugi način pomaže njen rad, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.“ Saznali smo, međutim, i da je „špijun“ imao dvojno državljanstvo – hrvatsko i srpsko. Kada se uzmu zajedno, ove dve informacije zbunjuju: šta bi mogla biti „strana obaveštajna služba“ za osobu sa dvojnim državljanstvom, ako je reč o hrvatskoj obaveštajnoj službi i osobi hrvatske i srpske nacionalnosti? Ili se pod „stranim“ ovde podrazumeva sve što nije „srpsko“, bez obzira na nacionalnost osobe pod sumnjom?

Termin “strana” se, naravno, odnosi na službu koju nije organizovala Republika Srbija. Krivični zakoni štite pre svega javni interes, pa su tako i inkriminacije krivičnih dela napisane iz ugla države, a ne počinioca. U tom smislu za pravnika ovde nema nerazumljivosti, kao što ni činjenica da počinilac može da „oseća“ stranu službu kao svoju ne menja ništa kada je reč o izvršenju krivičnog dela. Ali, ostaje pitanje: da li je pripadanje „stranoj službi“ samo po sebi krivično delo ili se podrazumevaju i neka konkretna krivična dela, pored tog pripadanja. Drugim rečima, da li su onda radnici iz naših obaveštajnih službi kriminalci u svim drugim zemljama, samo zato što rade za „našu“ službu?

Krivični zakonik, u tom članu 315, daje i druge opcije tužiocima. Recimo, u stavu 1 istog člana stoji: „Ko tajne vojne, ekonomske ili službene podatke ili dokumente saopšti, preda ili učini dostupnim stranoj državi, stranoj organizaciji ili licu koje im služi, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.“ Da se tužilac pozvao na stav 1, umesto na stav 3, stvari bi nam na prvi pogled bile jasnije. To mnogo više liči na „špijunski“ rad. Ali, ni tada ne bi sve do kraja bilo razjašnjeno. U hrvatskim medijima (u Večernjem listu, na primer) spekulisalo se da je „špijun“ prikupljao činjenice i podatke o osobama sa srpske strane, umešanim u ratne zločine. Ako je tako, onda ispada da pozivanjem na krivični zakonik, domaće vlasti sprečavaju istrage o krivičnim delima.

Naravno, sve su to nagađanja, za koja su ovdašnje vlasti širom otvorile vrata, a onda ih pod hitno zalupila srećno dobijenim – priznanjem. Zato ćemo sad malo o priznanju. Pre više od tri decenije, Vojin Dimitrijević opisivao je „terorske države“, to jest države čija vlast se održava na strahu i bezakonju, u svojoj knjizi primerenog naslova Strahovlada (i podnaslova: „Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru“). Jednim delom, knjiga govori i o državnom zločinu genocida, ali sad nećemo o tome. Dimitrijevića je u vezi sa strahovladama posebno zanimala i institucija priznanja, kojoj se u knjizi više puta vraćao. Priznanje samo po sebi izaziva sumnju ako ne ide zajedno sa drugim dokazima. Dimitrijević tako navodi čitav niz primera gde osobe priznaju nešto što nikako nisu mogle da urade.

On će to nazvati „licemerjem“ u obliku „perverznog izobličavanja zakonitosti“, i objasniti: „Da bi neko bio osuđen, potrebni su dokazi. Najbolji dokaz je priznanje…“ Priznanje, u tom „perverznom izobličavanju“ onda može stajati umesto svakog drugog dokaza, pa čak i onda kad se drugim dokazima direktno suprotstavlja. U Srbiji od vladavine prava i pravne države stoji još samo oronula fasada. Iako se (još) ne može reći da ovde imamo posla sa „strahovladom“, u kontekstu podrivenih institucija i zloupotrebljenih procedura, važnost nečijeg priznanja (a pogotovo „špijunskog“ priznanja) teži – nuli. (Priznanje ovde može da stoji i kao komplementarno (ili zamensko) prema ne tako davnoj upotrebi poligrafa kao dokaznog sredstva.)

Nije potrebna neka posebna medijska pismenost da bi se posumnjalo u aferu „špijun“. Dovoljno je da se postave osnovna, opšte poznata pitanja: ko šalje poruku o „špijunu“; zašto je i kada poruka poslata; kome je ona upućena; šta je njen sadržaj; kako je sklopljena; šta je iz nje izostavljeno; kako je razne grupe adresata tumače i razumeju; kako ona može da se proveri? Sumnja, naravno, ne povlači odmah sa sobom i zaključak da ne postoje dokazi za neprijateljski obaveštajni rad. Ali, jeste zanimljivo da nam te dokaze niko nije predstavio. Kao da je ideja upravo potpirivanje sumnje. Dobro je poznato da u Srbiji ima mnogo sličnih aktivnosti: to, na kraju, nije svojstveno samo našoj državi već je gotovo uobičajeno, čak i među državama koje su saveznici. Takvo ponašanje se obično „toleriše“ dok god se obaveštajne aktivnosti odvijaju po površini i ne ugrožavaju istinske odbrambene i druge bezbednosne tajne države.

Sadašnji režim ne širi strah onako kako su to radili režimi o kojima je pisao Dimitrijević početkom osamdesetih godina 20. veka. Strah (još) nije u prvom planu. Danas se ovde insistira na neizvesnosti i nesigurnosti. Neizvesnost i nesigurnost šire se tako što se otvoreno pokazuje da činjenice i (da to kažemo patetično) istina nisu važne niti obavezujuće. Pod fasadom institucija i procedura (kao što je priznanje iz Zakonika o krivičnom postupku, takođe član 315: „O sporazumu o priznanju krivičnog dela odlučuje sudija za prethodni postupak, a ako je sporazum podnet sudu nakon potvrđivanja optužnice – predsednik veća. Odluka o sporazumu o priznanju krivičnog dela donosi se na ročištu na koje se pozivaju javni tužilac, okrivljeni i njegov branilac. Ročište iz stava 2. ovog člana drži se bez prisustva javnosti.“ – naglasio D.I.) urušavaju se i institucije i procedure, a sa njima i specifični „režimi istine“, bez kojih nema pristojne političke zajednice.

Mediji, sudovi, škola, univerzitet, vojska, policija – ustanove u središtu režima istine – kao da se namerno izlažu sumnji. Stvaranje nepoverenja prema državi kao da je primarni cilj tekućih vlasti (što bi se u skladu sa stavom 2 člana 315 Krivičnog zakonika takođe moglo tumačiti kao krivično delo). Ako država nije garant istine i ako istina nije obavezujuća, onda osobe na vrhu države mogu govoriti ili raditi šta god im padne na pamet (recimo, da bespravno ruše kuće) bez ikakvih posledica. Reč je naprosto o ukidanju ustanova i procedura za polaganje računa pred građanima. Nije stvar u tome da se tekuća vlast čuva od toga da bude uhvaćena u laži ili krivičnom delu; ona nam otvoreno kaže – pa šta ako ste nas uhvatili u laži ili zločinu. Ima raznih laži i krivičnih dela, od kojih neke laži i neka dela, u to smo se uverili, mogu biti pogubni. Tako će državni vrh Srbije reći da ne podržava referendum u jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, ali će uredno organizovati „glasanje o Danu RS za građane RS u Srbiji“. I ako im se sad kaže – lažete, oni će spokojno odgovoriti – pa šta.

Peščanik.net, 07.09.2016.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Eskalacija

Marinko Čulić – Preslika početka rata

Heni Erceg – Šovinistička ljevica

Nadežda Milenković – Rat naš nasušni

Dejan Ilić – Vlada stabilnosti i bezbednosti

Miša Brkić – Trese se Italija, podrhtava Balkan


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)