- Peščanik - https://pescanik.net -

Pajaci

Foto: Ivana Karić

Četiri godine bilo je potrebno da saznamo zašto još nije doneta jedino ispravna odluka da je Siniša Mali ukrao tuđe naučne (i ne samo naučne – Mali je krao i sa Wikipedije) radove i predstavio ih kao svoju doktorsku tezu. To nam je objasnila nova rektorka Univerziteta u Beogradu Ivanka Popović. Ona kaže: „Taj slučaj je do te mere pod reflektorom javnosti, često neobjektivno i emotivno sagledan, da mnogi ljudi odbijaju da uđu u komisiju koja će analizirati doktorat i tako postanu deo medijskog cirkusa“. Pored toga, Popović će objasniti i da donedavno nisu postojala pravila na osnovu kojih bi se moglo merodavno utvrditi da je doktorat Malog plagijat. Konačno, ona će se požaliti i da je čitav slučaj zbog „reflektora javnosti“ naneo štetu Univerzitetu: „Moram da kažem da je apsolutno najveći deo radova sa Univerziteta u Beogradu plod velikog rada i truda istraživača posvećenih svojim oblastima i da zbog nekoliko potencijalno slabije urađenih radova ne treba da se stvara loša slika, niti da se donose zaključci dok se postupak ne završi“. Svaki segment ovih objašnjenja navodi na krivi trag. S dobrim razlozima sad treba da se pitamo da li Popović namerno laže i obmanjuje ili je samo neupućena. Šta god da je od to dvoje tačno, izvod da na čelu Univerziteta ne treba da bude osoba koja laže i namerno obmanjuje ili pak samo ništa ne zna – bio bi pogrešan. Baš takva osoba mora biti na čelu obrazovne ustanove ogrezle u laži i neznanju.

Hajde da napravimo nekakav redosled u rektorkinim mislima: 1) Na Univerzitetu sa mnogo i čestito radi. Tako mnogo i tako čestito da se nije moglo ni zamisliti da neko krade i laže. Rektorka: „Ranije su postojala prećutna pravila o pisanju naučnih radova za koja se smatralo da će implicitno biti poštovana“, podseća ona i ukazuje da je stoga neophodno danas imati jasno definisana pravila kako bi se izbeglo plagiranje radova“. 2) A onda se pojavio Siniša Mali poput nekakvog zlog demona i svojim plagijatom ugrozio univerzitetsku „nevinost bez zaštite“. Na to se nije moglo reagovati jer nisu dakle postojala pravila za to. 3) Ali, i kad su doneta pravila, nevolje još pravi „reflektor javnosti“. Jer taj reflektor čini da se na problem plagijata gleda „neobjektivno i emotivno“. Neobjektivnost i emotivnost tvore „medijski cirkus“, a „čedni“ univerzitetski radnici se u „cirkusu“, sugeriše rektorka, slabo snalaze pa ga izbegavaju.

Uočimo odmah da se stav 2) i 3) međusobno isključuju. Odluka o plagijatu nije doneta ili zato što nije bilo pravila ili zato što se oko plagijata napravio „medijski cirkus“. Ne može i jedno i drugo. Nebitno je što postoje pravila ako je univerzitetskim radnicima najvažnije da se sklone od „cirkusa“. Drugim rečima, ako je strah od „cirkusa“ dovoljan da se u nečemu ne učestvuje, onda su pravila višak i nije važno da li postoje ili ne postoje. Važi i obrnuto: ako važe pravila „cirkus“ je nebitan. Ako se čekalo na pravila, onda strah od „cirkusa“ postaje suvišan u nabrajanju razloga za odlaganje odluke o plagijatu. Pored toga, ako su pravila tako bitna, „cirkus“ i „reflektor javnosti“ moraju otići u drugi plan. Ništa bolje stvari ne stoje ni sa rektorkinim stavom 1) – notorna je činjenica da Siniša Mali nije sam sebi mogao da prihvati doktorski rad i proglasi se doktorom. U tome je učestvovao i dobar deo kolektiva Fakulteta organizacionih nauka – od komisije do dekana. Štaviše, taj kolektiv je čvrsto stao iza Malog i kad je plagijat otkriven, sramnom tvrdnjom da Mali jeste prepisivao, ali da to nije bitno. Tako pada i prva rektorkina premisa da se na Univerzitetu vredno i čestito radi. Bez već korumpiranog Univerziteta plagijat Malog ne bi mogao biti prihvaćen kao doktorat.

Poseban osvrt zaslužuje i rektorkino mišljenje o „reflektoru javnosti“ i „medijskom cirkusu“. Podsetimo se – da nije bilo „reflektora“ plagijat ne bi bio otkriven. „Reflektor“ je stao na mesto na kome su morali stajati sami univerzitetski radnici. Oni su morali podići glas protiv plagijata. (Kad smo već kod toga, gde je Popović bila sve ove četiri godine i šta je ona uradila u vezi sa plagijatom kao univerzitetska radnica?) Pošto to nisu uradili oni (ne svi, naravno, neki se jesu oglasili, ali među njima nije bila Popović), „reflektor“ je to uradio umesto njih. Umesto da zahvali „reflektoru“ što je ustao u zaštitu univerzitetske „nevinosti“, rektorka ga pak proglašava odgovornim za „medijski cirkus“. Šta je tačno „cirkus“ za rektorku? Molim rektorku (i čitaoce) da još jednom pročitaju „kako je Siniša Mali ukrao doktorat“. Šta je tačno u tom tekstu „neobjektivno i emotivno“? Kako se može „neobjektivno i emotivno“ utvrditi da neko u svom radu nije stavio navodnike na preuzeti tuđi rad? I kako ta činjenica „neobjektivno i emotivno“ vodi ka zaključku da je onda reč o plagijatu? Koji je to tačno element „cirkuski“ u svemu tome?

Tu nije kraj: zašto rektorki smeta „reflektor“, to jest „javnost“, sve i ako je ona „cirkuska“? Ovaj doktorski kandidat nije makar ko. To je javna ličnost na visokom političkom položaju. Štaviše, reč je o ličnosti koja je ovih dana politički nagrađena pored ostalog i za svoj (akademski) lopovluk. Postavljenje Malog na mesto ministra finansija moguće je samo u državi koja ima „cirkus“ od režima. Ali, rektorka je precizna: ona ne govori o političkom cirkusu, njoj smeta „medijski cirkus“. Da li to znači da joj politički cirkus ne smeta? Ne moramo se sad upuštati u spekulacije o tome šta rektorki smeta ili ne smeta. Ona je, nažalost, samo još jedno opšte mesto ovdašnjeg akademskog diskursa. Politika je prljava, a Univerzitet bi trebalo da je čist. Zato ih treba držati odvojenima uprkos tome što „reflektor“ pokazuje da su čvrsto spregnuti. Kada se ta sprega jasno osvetli, onda se to nazove „cirkusom“ a činjenice o sprezi potisnu u stranu. Umesto što jadikuje nad zlom sudbinom visoke škole, rektorka bi morala da objasni kako je uopšte bilo moguće da jedan deo univerzitetske zajednice, čitav jedan fakultet dakle, čvrsto stane iza akademske krađe, a da svi ostali delovi, fakulteti i sam Univerzitet dakle, četiri godine to nemo gledaju i ne preduzimaju ništa, izuzev što traže (loše) izgovore za svoje ćutanje. Ako to ne uradi, ostaće samo još jedan akademski pajac u režimskom cirkusu.

Peščanik.net, 05.06.2018.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)