- Peščanik - https://pescanik.net -

Paradigma Vulin

Foto: Predrag Trokicić

Rizikujem da tekstom o Vulinu narušim naš sistem odbrane, ili da se (koliko treba) bavim stereotipima, ili da ih, može biti, dovedem pod sumnju. Od časa kad je postavljen za ministra odbrane i vojske, taj čovek, nesumnjivo mračne biografije, postao je medijska zvezda. Tačnije, crna rupa oktroisanog medijskog prostora, predmet i fenomen brojnih javnih sudova o tome šta i ko je, zapravo on, i kako baš nama da se potrefi?

Lično, naravno, nemam ništa protiv Aleksandra Vulina, čak sam ga upoznao 96. godine. Sedeo je u julovskoj sobi na nekom spratu zgrade CK (sada „Ušće“), a ja sam pokušavao da razgovaram sa njim za potrebe jednog dnevnog lista. Tema je bio JUL, šta to u stvari znači, šta je levica pred kraj veka. Ni danas ne mogu da se setim niti jedne njegove rečenice koja je imala smisla. Bile su to nadrealne, apsurdne, i sasvim uzaludne leksičke konstrukcije, misaoni kapital marksiste sa večernjeg kursa i estradnog revolucionara, koji se potpuno ishabao pre svoje tridesete i pokušavao da obrazloži svoju zastrašujuću utopiju. Na čelu sa drugaricom Mirom, naravno. Ona je bila samo njegov guru, a sada je sebi stekao vođu za sva vremena, kroz život i smrt.

Kako je od dugokosog fanatika i vilenjaka nastao čovek za sve potrebe, zašto je iz svoje opskurne nadrikomunističke larve evoluirao pred nama u agresivnog lakeja svog nestabilnog gazde? Ali, nije to ono najmračnije, nezavisno od njegove urođene, ali i raskošno nadgrađivane podaničke strukture. U svom poimanju vlasti i dodeljene funkcije, vrhunac sistemskog sloma može se naslutiti kad Vulin i njegova mentalna familija krenu korak dalje od nepodnošljive arome uvlakačke speleologije, pa pokušaju još dublji prodor objavljujući svoje nastrane, i po pravilu slaboumne ideje.

Kao ministar za rad i socijalnu politiku, taj čovek, očito nesposoban za bilo koju javnu funkciju, uvek je bio na strani svakog socijalnog pogroma, trudeći se da iscedi rešenje koje će razgaliti sam vrh pogane piramide vlasti. Na primer, da kao okoreli neradnik obaveže korisnike socijalne pomoći da istu pomoć zarade na državnom kuluku, držeći se odnekud poznate izreke da prisilni rad čini slobodnim, posebno one bez posla.

Vulinovi podvizi se ne mogu ni nabrojati, on je uvek bio onaj prvi petao-lažov, koji je oglašavao svaku čarku sa susedima, koristeći vokabular Andreja Višinskog, pokušavajući da tako javno obnovi samoljubivu i arhaičnu hipotezu vladara i vlasti: neprijatelj nikada ne spava, kao što nikada ne spava ni predsednik Srbije.

Vulina je upravo njegova nejasna mentalna hiperaktivnost kandidovala za ministra odbrane. Vučiću je bio potreban relativno ludi klovn koji je u stanju da svaki slom proglasi za podvig, i da u to poveruje. Nije bilo pogodnijeg od dustabanlije sa kokošjim prsima, ili agresivnog pacifiste koji se pred vojnom komisijom pravio malo više tupav nego što jeste, pa bio preveden u julovsku rezervu. Čovek koji nije video prst ispred nosa, odjednom ima viziju!

Ali, čudaci ovde i te kako postoje, inače ne bi taj izrastao u etalon patriotizma. On koji je izložen opštem podsmehu i varoškoj zajebanciji, pretpostavljen je ubogom generalitetu, koji kolektivno prećutkuje svoju sramotu. Sumorno je gledati Dikovića kako se koči, prsi i saginje pred ministarskom kreaturom, poništavajući tako svaku vrstu vojničkog ponosa i valjda časti, ako se to još tako zove. Idi bre čoveče u penziju, zar te nije sram od familije?

Vulinov rimejk genijalne ideje o naoružanom narodu (žene, deca i starci), samo je istrgnuto parče iz njegovog razumom nesputanog promišljanja o stvarima odbrane zemlje. Naravno da on o tome nema pojma, ali postavili su ga, i on se bavi obukom, kao što bi suvereno rezao skalpelom i operisao pacijente da ga je Vučić odredio za ministra zdravlja. Polako, ni to nije isključeno.

No nije problem samo u tome što je vojnički i etički rezistentni luciferov seiz pokušao da pogura temeljito razoreni sistem odbrane ka još većem sunovratu. Niti što je zarad svoje militarne muškosti koja je pod teškom sumnjom, navukao na sebe crnu uniformu, pokušavajući tako da maskira kompleksnu funkcionersku invalidnost i pokaže snagu kostima kao oklop za svoju nemoć. Niti je to samo distribucija ideja koje su neostvarive kao i on sam.

Ovo je ipak fenomen koji široko i visoko nadilazi sferu odbrane i poniženu vojsku kao takvu, jer Vulin, njim samim, postaje lozinka čitavog sistema vlasti. On je metafora razaranja društva u samoj njegovoj biti, uspostavljanja logike mahnite samovolje svuda tamo gde se interesnoj kliki to prohte. Zato se, povodom njegovih učestalih i po život opasnih budalaština niko nije oglasio: ni premijerka kojoj ministri bar formalno polažu račune, ni predsednik, kome je svejedno, ili čak uživa u personalnoj menažeriji koju je lično selektirao.

Vulin tako postaje prvi vojnik vlasti, jedan od nesmenjivih junaka slavnog juriša ka istorijskoj slavi, postojaniji od Gašića i Malog. Jer on je predsednikov doktor Džekil ili mister Hajd, kako kad i kako za koga, i u tim ulogama zamenjuje se samo sa njim. Vulin je neizbežna supstanca za eruptivni predsednikov paroksizam, pa su njegove (Vulinove) militarne ekspresije samo dimni signal za nesmetanu distribuciju razornog ludila.

Ni to, naravno, još nije ono najgore. Moguće je da se na sve ove kreature i njihova bezobzirna iživljavanja navikavamo kao na svako zlo kome se ne vidi konac, strepeći da život valjda ionako više ne može da bude drugačiji. Da li može? Sve veći broj rezigniranih i polumrtvih ljudi pristaje na sve. Baš na sve!

Peščanik.net, 10.08.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)