- Peščanik - https://pescanik.net -

Parlamentarizam i antiparlamentarizam: dva paradigmatična slučaja

Foto: Predrag Trokicić

Srbija je do proteklog vikenda iščekivala odluku jedne političke grupacije i njenog lidera o tome da li će ponovo, bez ikakvog smislenog opravdanja, izlaziti na birališta. Voluntarističko ponašanje ove antipolitičke, antidemokratske i antiparlamentarne grupacije, razume se, nije nikakva novina, kao što nije novina ni servilno i ulizivačko držanje njenih takozvanih “partnera u vlasti”, a zapravo politički obesmišljenih objekata razobručene hirovite samovolje stvarnog gospodara sudbine ove zemlje i, ne toliko posredno, svakog njenog građanina. Tako je, naime, iz redova socijalista, kojima je za sada “pao kamen sa srca” jer nisu bili oduševljeni idejom izlaska na nove izbore, stigao blamantni kompliment da je odluka SNS o neizlasku na izbore “ozbiljna, odgovorna i državotvorna”. Razume se, sama ideja o održavanju izbora bila je sve suprotno od toga, tako da je ovaj mizerni kompliment uporediv sa hvalospevima razbojniku zbog toga što je posle ozbiljnog razmatranja da li će da izvrši razbojništvo, ipak od toga odustao. Do prve sledeće prilike…

No, pošto je makar za neko vreme “adaktirana” ideja o održavanju vanrednih izbora za Narodnu skupštinu, koja je u nedostatku opravdanih razloga već i sama po sebi bila jedino odraz pominjanog antiparlamentarnog karaktera vladajuće družine, to ipak i dalje ne znači da su ostale manifestacije tog karaktera otpale. Naime, ideja o vanrednim izborima samo je segment nipodaštavajućeg odnosa prema narodnom predstavništvu koji demonstriraju podjednako i izvršna vlast i sama skupštinska većina, što je još žalosnija pojava.

Parlamentarizam je kompleksan fenomen, čije funkcionisanje podrazumeva pored korpusa pisanih pravila, još i niz parlamentarnih običaja, zatim specifičnu političku kulturu, sve do tako prefinjenih sadržaja kao što je dostojanstvena samosvest narodnih predstavnika. Narodno predstavništvo, kao zakonodavna vlast i mesto izbora izvršne vlasti, središte je političkog sistema u kojem se stavlja u pogon mehanizam funkcionisanja svake demokratske političke zajednice, ali i simbolički bitno mesto koje predstavlja koncentrisani izraz političke volje građana te političke zajednice. Otuda se, za slučaj da neko to zaboravi, posebno i propisuju pravila koja se tiču zaštite dostojanstva narodnog predstavništva.

U parlamentarnom poretku u kojem se drži do pomenutog dostojanstva pažnja se posvećuje i tome ko će se naći na čelu parlamenta, ko će predsedavati narodnim predstavništvom. Ugled institucije čuva se izborom na tu funkciju ličnosti od integriteta i sa određenim političkim značajem, iskustvom i naročito – sa određenim karakteristikama, koje pre svega uključuju tolerantnost i nekonfliktnost. U nekim slučajevima (V. Britanija) predsedavajući (Speaker) mora biti predložen i od određenog broja predstavnika političke grupacije kojoj sam ne pripada. Time se obezbeđuje da radom predstavničkog tela predsedava ličnost koja ipak uživa poverenje i većine i manjine i koja nije zadrti “vojnik partije”.

Jedan tako kompleksan fenomen, razume se, ne može se svesti na nekakve univerzalne ilustracije dobrih ili rđavih praksi, ali su određene pojave ipak paradigmatične. Naročit značaj ima pitanje međusobnog odnosa izvršne vlasti i narodnog predstavništva. U tom odnosu reflektuje se, u konačnoj instanci, odnos izvršne vlasti prema građanima. Obrnuto, narodni poslanici, na čelu sa predsednikom narodnog predstavništva, trebalo bi da u odnosu na izvršnu vlast istupaju upravo onako kako im naziv sugeriše: kao predstavnici naroda, građana, čije interese predstavljaju i čije dostojanstvo treba da štite. Pri tome, manje je važno (iako nije nevažno) koliko su poslanici učtivi, da li su u međusobnom odnosu benevolentni ili nepomirljivo sukobljeni i kakva je opšta atmosfera skupštinskih zasedanja. Suština je pre svega u tome kako poslanici vide mesto narodnog predstavništva u koje su izabrani u strukturi podele vlasti i kako to mesto štite.

Kada ovo imamo u vidu, osvrnućemo se na dve paradigmatične slike: jednu, iz nemačkog Bundestaga i drugu, iz Narodne skupštine Republike Srbije. Dok je za govornicom Bundestaga, tokom debate o budžetu govorila poslanica opozicione partije Die Linke, Gezin Leč, kancelarka Angela Merkel prišla je svom kolegi u prvim poslaničkim redovima kako bi se sa njim o nečemu konsultovala. Predsedavajući je na trenutak prekinuo izlaganje poslanice Leč i, ne bez prekora, upozorio: “Gospođo Savazna Kancelarko i kolega Kauder, ne morate baš sada (da se konsultujete), a ako baš morate, onda makar to ne mora da bude u prvim redovima”. Povinujući se prekornom upozorenju predsednika Bundestaga, čak i uz upadljiv gest u vidu izvinjavajućeg naklona, Merkel se sa Kauderom povukla u pozadinu skupštinske sale i tamo nastavila razgovor. Nema sumnje – delimično teatralan, ali pre svega očigledan i uzoran primer dobre parlamentarne prakse.

Druga slika, ni po čemu nalik na prethodnu, stiže iz Narodne skupštine Republike Srbije. Dolazak Aleksandra Vučića, tadašnjeg predsednika vlade, u skupštinsku salu propraćen je ničim nemotivisanim aplauzom poslanika skupštinske većine, kojim je (aplauzom) uz to i prekinuto izlaganje njihovog kolege, samo zato da bi se kumordinarski pozdravio tadašnji predsednik vlade. Scena iz Narodne skupštine Republike Srbije utoliko je više zabrinjavajuća što se radilo o jednom sasvim običnom skupštinskom radnom danu: to nije bilo pozdravljanje predsednika vlade koji je tog dana izabran, niti pozdravljanje nekog naročito značajnog uspeha koji je postignut u spoljašnjoj ili unutrašnjoj politici. Radilo se, dakle, o “običnom” dolasku predsednika vlade na “običnu” sednicu skupštine, koji je rezultirao, za parlamentarnu političku kulturu – posve neobičnim postupkom narodnih predstavnika: izlivom slugeranjskog odnosa prema predstavniku izvršne vlasti. Time su svoje stranačke lojalnosti, stranačke političke uzuse i vazalske rituale predstavnici većine preneli u narodno predstavništvo, povređujući time dostojanstvo tog tela. Pri tome, takvih skarednih scena je u ovdašnjem parlamentu bilo više, ne samo jednom prilikom. Predsednica Narodne skupštine, umesto da opomene poslanike na red u sali, naročito zbog toga što prekidaju govor svog kolege, “velikodušno” je “vratila vreme” govorniku, pošto je skupštinska većina tako antiparlamentarnom demonstracijom iživela svoje oduševljenje zbog prisustva predsednika vlade i njihovog stranačkog vođe, kod kojeg čitav igrokaz, sudeći po snimku, nije izazvao nikakvu nelagodu. Valjda i sam misli da to tako treba…

Politička kultura se ne stiče preko noći, već se pažljivio i ciljano gradi pri čemu je od naročitog značaja shvatanje istinske važnosti tog poduhvata i kretanja u tom pravcu. Nosioci najodgovornijih državnih i uopšte političkih funkcija za to snose i ponajveću odgovornost. Ipak, tradicija je u Srbiji da se upravo oni ponašaju najneodgovornije, i faktički i simbolički demonstrirajući svoju moć i ne čineći ništa da svoju partijsku vojsku, autoritetom koji imaju, makar malo politički upristoje, dakako na štetu nekih (onih nedemokratskih) manifestacija tog autoriteta, ali na korist demokratizacije i upristojavanja političke zajednice. Prema jednoj anegdoti iz Kraljevine Srbije, pošto su protivnici prigovarali vođi radikala Nikoli Pašiću da se ne pridržava načela parlamentarizma, uprkos čestom pozivanju ondašnjih radikalskih prvaka na primere britanske političke prakse, Pašić lakonski odgovara: “Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja Gledston”. Takav ciničan rezon opstaje, evo, već čitav vek…

Peščanik.net, 21.11.2017.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.