- Peščanik - https://pescanik.net -

Peščanik kod Cvetka

Foto: Predrag Trokicić

Toj pijaci inače posvećujem mnogo vremena i pažnje. Pritom, teško mi je da odredim šta je to mnogo. Suviše nije, nekoliko istraživača te pijace, koji osim toga ništa drugo i ne rade, znaju da je Cvetkova pijaca nekakav način života. Čega tamo ima što je njima toliko neodoljivo – oni ne znaju. Zbog toga i istražuju.

Smatra se da Cvetko nije više ono što je bio. Neke su stvari jednostavno nestale, prostor je izgubljen u prošlom vremenu. Pijaca stari brže od nekih staraca koji su srasli sa tezgama. Uvek mora da postoji razlog koji vas neizbežno vraća tamo. Ovde je priča o jednom od mojih razloga.

Kod Cvetka pokazujem sebi kako i dalje imam dovoljno vremena. Ne kažem da ga rasipam ali i ne brinem o njemu.

Kod dve Svetlane i Milice, još pokušavam da ostavim utisak čiče koji ume da vlada temom. Mislim se, da nije tako, već bi mi neka od njih, sa mnogo obzira, ili čak bez toga saopštila: ej, Ljubo, dosta je bilo. Batali!

U nedostatku takve presude, verujem kako sam potpuno orijentisan u haosu i upravljam sistemom koji me vodi po prostorima Zvezdare. A ako se i dese neka iskliznuća, kao što se svakome potrefi, odakle bi to Cece mogle da znaju?

Međutim…

Pre nekih 6-7 dana, zatekao sam se na pijaci o kojoj je ovde reč. Sreo sam ljude koje srećem. Jadali se i nadali nečemu, predviđali, popili kafu kod Sokobanjca. Pazario sam razne stvari, jer pred nedostatkom drugih obaveza nisam ranije stigao da kupim sve što mi je naloženo ili možda potrebno.

Zadovoljan što ništa nisam zaboravio, stavio sam cegere na stolicu u kuhinji, nameran da negde rasporedim te artikle koje sam teglio oko kilometar. Toliko je Cvetko daleko od mene.

Kad, odjednom, telefon. Zove Svetlana Lukić! Bejah siguran da je posao u pitanju. Recimo, napisao sam nešto neprikladno, pa je stigao utuk. Ili predlog za novu temu. Ne dešava se često, ali je moguće.

No Ceca kaže: Slušaj Ljubo, tamo, u nekoj radnji kod Cvetka, zaboravio si meso. Sad mi čovek javio, treba da se vratiš. Kako je znao broj – ja ne znam, ali je bio jako ljubazan.

Šta da kažem? Moja urednica mi javlja da sam izgubljeni deda koji zaboravlja stvari po radnjama. Periferijski marginalac koji luta među pijačnim tezgama. Pokušaj da objasnim poreklo te proteinske amnezije, nije naišao ni na kakav prijem. Otprilike: dobro, Ljubo, nemoj sad da zaboraviš da ideš po meso!

Vratim se u mesaru Petrović, koju drži porodica Petrović. Te ljude smatram svojim prijateljima.

U debeloj svesci, mlađi Petrović, momak od tridesetak godina zapisuje sve. Pa je tamo negde i moj broj. Ali taj mladi mesar je razbarušeni pesnik i još se nije dogodilo da nađe bilo koji broj koji je zapisao.

Njegov otac čita Peščanik i poznaje me. Redovna sam mušterija. Pili smo kod njega u radnji kafu, onoliko puta. Umesto da uzalud pretura po onoj kupusari, odlučio je da pozove Peščanik. I odmah je dobio Cecu Lukić. Odrešito je objasnio da je jedan od njenih radnika zaboravio robu koju je uredno platio.

Tako sam se vratio na mesto zaborava. Petrovići se smeju. Devojka misli da sam ja nekada bio glumac ili u najboljem slučaju vodoinstalater. Ali ih je vodeći mesar uputio na Peščanik i puteve koji možda vode do izgubljenog kupca.

Je li bre Petrovići, rekoh ja. Znate li šta ste učinili od mene kod urednice i koliko ste mi podigli ugled?

Što, kaže on, vidiš da smo te našli! Nego daj da mi popijemo po dunju.

Popismo mi dunju. Tu se zatekle dve gospođe koje su pazarile ribić i mleveno, ali se usput žustro posvađaše međusobno oko svojih izbornih simpatija.

Ovako je svaki dan – reče Petrović. A urednica Peščanika je divna žena. Odmah je znala koji si.

Petroviću, rekoh ja! Neka ovaj tvoj mladunac prepiše brojeve iz sveske u telefonsku memoriju. Idem ja sad, pa ako nekad nešto zaboravim, zovi mene a ne Svetlanu.

Naravno, reče Petrović. Ne brini. Ej, vrati se!

Šta je sad?

Zaboravio si da uzmeš meso.

Peščanik.net, 23.10.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)