- Peščanik - https://pescanik.net -

Pitanje levice je centralno

Foto: Predrag Trokicić

Srbiji je potrebna politička partija koja će zatvoriti provaliju koja već decenijama uporno opstaje na levom delu famoznog „političkog spektra“. (Ma koliko da su te fraze i označitelji oveštali i upitne upotrebne vrednosti, u nedostatku boljih, a opšteprihvaćenih možemo se držati njih i podrazumevati saglasnost, makar oko opštih značenja.) Pošto se lažna levica u Srbiji već decenijama švercuje na vrednostima koje svakim danom svog postojanja kompromituje i na tradicijama koje ne baštini ni u najmanjoj meri, budućoj istinitoj levici neće biti previše teško da tu laž folklorno-brbljivog levičarenja raskrinka. Nešto teže će biti da se umanji razorni učinak civilizacijskog (ništa manje od toga!) štetočinstva, kojim je sistematski uništavana leva ideja, usled malignog dejstva političkih aktera koji u nazivima svojih političkih organizacija referišu na tobožnje socijalističko ishodište.

Zanimljivo je, međutim, da se na mogućnost organizovanja partije levice, o čemu je javnost saznala poslednjih dana, gleda u najmanju ruku potcenjivački. U pisanjima medija, kao i u mnogim komentarima sve se svelo bezmalo na lični odnos prema političkim stavovima i viđenjima sociologa Jove Bakića, koji je u javnost izneo nekolike uopštene informacije o počecima političkog artikulisanja autentične levice u Srbiji. Međutim, niti je Bakić lider pokreta za stvaranje takve organizacije (takvog lidera ni nema), niti je rekao da on osniva stranku, niti je Bakić budući predsednik nove političke partije, niti je u intervjuu, koji je dao nedeljniku Vreme, pominjao „Koraćevu SDU“ (jer je poznato da Žarko Korać unazad nekoliko godina nije lider niti član te stranke), niti je najavio da će stav stranke biti da izađe na izbore… Sve što je moglo da se u priči o nastanku partije levice izokrene i pogrešno interpretira – tako je i izvedeno, postajući opšte, a netačno znanje koje kruži u javnosti o nečemu što još ni ne postoji! Ne bih, dakako, u to učitavao ničiju posebnu zlu nameru, ali je evidentno da ima previše cinizma, pa i otvorenog prezira prema samoj ideji. Upečatljivo je i da se, po naviknutosti na monokratsku strukturu ovdašnjih političkih stranaka, isticanje neliderskog principa buduće partije jednostavno ignoriše i već se sa sigurnošću tvrdi ko će biti njen budući lider: partija još nije ni konstituisana, a već se zna da „Koraćeva“ stranka postaje „Jovina“. Razume se, mediji mogu zastupati jednu ili drugu političku opciju, manje ili više otvoreno, mogu imati negativan stav prema levici, a isto važi i za pojedince. Ali je svakako neprihvatljivo neverodostojno izveštavati ili komentarisati, izvrćući ili domišljajući činjenice.

A o čemu se, zapravo, radi? Najavljeno je organizovanje političke partije levice od strane onih grupa i pojedinaca koji istrajno, godinama unazad, uporno i nepokolebljivo organizuju redovne proteste povodom besramnih rehabilitacija ispred rehabilitacijskih sudova; aktivno pokazuju solidarnost sa najugroženijim grupama (na primer suprotstavljanjem iseljavanju ljudi iz njihovih domova); koji imaju nedvosmislen stav o zločinima počinjenim tokom devedesetih od strane srpskih vojnih i političkih struktura; koji se uključuju u ili samostalno vode mnoge aktivnosti regionalnog pomirenja; koji se redovno priključuju Paradi ponosa; koji imaju brojne aktivnosti sa radnicama i radnicima širom Srbije i obaveštavaju javnost o položaju radnih ljudi, što sve daleko prevazilazi njihove realne mogućnosti. Danas u Srbiji nema jačeg glasa (ma koliko ograničeno dopirao) niti jače snage (ma koliko ona bila slaba) u prilog svemu navedenom. Ismevati ili se cinično odnositi prema organizovanju jedne partije levice koja želi da se konstituiše kako bi sve ovo činila sa većim snagama, mogućnostima i organizacionim kapacitetima znači raditi na gušenju tog glasa i na slabljenju te snage. I to je, razume se, legitimno (ne žele svi osnivanje stranke levice), ali uzimam slobodu da ustvrdim da je potrebno da se čuje i glas onih među nama koji u tome vidimo važan korak u dobrom pravcu. Kao datum osnivanja najavljen je 22. decembar, dan kada je Prva proleterska brigada započela svoju pobedonosnu borbu protiv fašizma.

Imajući u vidu sve navedeno uveren sam da je pitanje organizovanja levice u strukturnom smislu centralno pitanje na političkoj sceni Srbije. Radi se o nečemu što prevazilazi dnevnopolitičku dinamiku, koja nas (istina – ne bez razloga) u najvećoj meri apsorbuje. Međutim, kako bi se politički život u Srbiji pokrenuo iz letargije potrebna je nova snaga i potrebno je da to bude upravo politička snaga na levici: moderna, progresivna, odlučna, sa hrabrim idejama čestitih ljudi koji, za razliku od većine trenutnih političkih aktera, znaju i šta znače i kako se praktikuju građanske vrline: solidarnost, poštenje, humanost, ravnopravnost… Time levica neće biti samo mestimično prisutni akter (kako sada deluje), već i faktor političkog života. Njeno političko organizovanje i jasno profilisanje je elementarni uslov za novi kvalitet politike u Srbiji i predstavljalo bi, bez preterivanja, događaj u njenoj novijoj istoriji. Na svim akterima tog poduhvata je velika odgovornost i treba da im bude kristalno jasno, ako do sada nije bilo, da stupaju na teritoriju na kojoj su, ma koliko društvu bio potreban glas levice, najglasniji oni koji ne samo da im neće poželeti dobrodošlicu (što je očekivano), već će mnogi učiniti sve da obesmisle, ridikulizuju i, u granicama svog uticaja, osujete tu ideju (i preko granice očekivanog).

Peščanik.net, 25.11.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.