- Peščanik - https://pescanik.net -

Plač Kasandre srpske

U razgovoru o sudbini Srba i Srbije (Večernje novosti, 31.12.08 i 1-2.01.09) poznatom piscu D. Ćosiću je nešto sigurno pošlo za rukom. Uspešno je rezimirao svoja razmišljanja kakva pratimo godinama, koja je on nekada zvao „razistorijom“. Sada je ipak odustao od te sintagme, jer je pojmio da je ona semantički prazna i da se neologizmi ne grade ovako u srpskom jeziku. Ovaj se barem nije uzdigao do nivoa istoriosofskog pojma.

Ova beseda iz Novosti je žanrovski istoriosofska refleksija, a ne konvencionalni razgovor za novine. Nije to najveća nevolja, jer se događalo i mnogo talentovanijim piscima, kakav je bio F.M. Dostojevski. Ali jedno je Dostojevski koji gradi likove i situacije za svoju teološko-antropološku teoremu, a drugo je Dostojevski koji bira ulogu ideologa ruske samodržavne hegemonije. Za istoriografske refleksije je potrebno više znanja nego što podrazumeva časno zanimanje seoskoga agronoma.

Ne, nije D. Ćosić ni O. Špengler ni N. Danilevski i sigurno je bliži svom kolegi, vrhovnom Staljinovom agronomu koji je sahranjivao genetiku i Mendela i uradio ništa nije. No još nešto je poznatom piscu pošlo za rukom – prikazao je ogromna stradanja našeg naroda i milionske žrtve njegove koje su dovele do demografske katastrofe. Nerazumno bi bilo sporiti Ćosiću plemenitu želju „da nijedan Srbin više ne gine u uzaludnim ratovima“.  Da je sve to umetnički uobličio po zovu stvaralačke intuicije, sve bi bilo u redu, jer u tome je ranije uspevao. Umesto toga, pisac je izabrao ulogu legendarne i poslovične kćeri Prijamove Kasandre, čijim proročanstvima niko u Grčkoj verovao nije. Ko je kod Ćosića čitao iskrenu i ljudski bolnu Simkinu ispovest u manastiru, iz romana Koreni, ili ko zna ono umetnički uspelo prelamanje planova ljudske i nacionalne sudbine iz romana Deobe – dobro zna da Ćosić za to dara ima. Naravno, i plač i bol umetnički su snaga metafore kojom svaka literatura traje.

D. Ćosić koristi i biblijske metafore. Bilo bi mu bolje da se prisetio drevne Rahile iz Prve knjige Mojsijeve (29.27-3) koje se seća i jevanđelista Matej u 2.18, čije reči i danas u umetničkom smislu iskreno zvuče i ječe: „Glas u Rami ču se, plač i ridanje, i jaukanje mnogo: Rahila plače za svojom djecom, i neće se utješiti, jer njih nema“. Ovo što D. Ćosić čini je nešto drugo, u stilu – kako bi bilo da je bilo kako bilo nije. Za pisca to pitanje nije, niti sme biti, banalno retorsko pitanje. Niko neće povratiti milione mrtvih Srba i o tome se ne bi smelo ovako naivno razmišljati. Razmišljati i naricati. Uzgred, živeo je u srednjem veku jedan veliki mislilac, a zvao se Petar Damiani – to je negde vreme našeg sv. Save – koji se pitao da li bog može da učini da ono što je bilo bude kao da nije bilo. Može li bog da učini da stvaranja Rima nije bilo, pitao se ovaj filozofski paradoksalista, koji se nije bojao da javno obrazloži odgovor: ne, takvog boga nema ni u jednoj religiji, pa nije to ni bog hrišćanski.

Jedno je istoriosofska refleksija, a drugo je plač i ridanje i škrgutanje zubima – no, takav je D. Ćosić – konkretan.

Nismo se nikada borili za neku veliku Srbiju, kaže on,  „ni u velikim svetskim ni u jugoslovenskim građanskim ratovima“. Jesmo izgleda i stoga sada naričemo kao ucveljena siročad te velike Srbije. Njegov odgovor na pitanje da li smo mogli izbeći ono što je bilo je jasan: „Mogli smo da smo 1915. prihvatili Londonski pakt u kome su nam saveznici za ustupanje Bugarskoj teritorija od leve obale Vardara garantovali prisjedinjavanje Srbiji Bosne i Hercegovine, delova Slavonije i jadransku obalu sa Splitom do rta Planke“. Ali nije tako bilo i tu se ništa ne može. Uostalom, tačno je da na tom prostoru žive Srbi ali oni taj prostor i danas dele sa drugima koji imaju slične aspiracije. Jedno je jedinstvo kulturnog prostora na osnovi jezika i pisma i etničke pripadnosti, a drugo su države. A one se menjaju, i to dramatično. Ono danas oko Vardara nisu Bugari, ali nisu ni Srbi i šta se tu može.

Lako se vidi koja nevolja zadaje brigu D. Ćosiću – propao je jedan „projekat“ a niko ne priznaje krivicu za to.

Muči D. Ćosića i Vojvodina – ne, neće Vojvodina biti nikakva posebna država, ali da nije bilo njene autonomije u Austrougarskoj monarhiji, ne bi bilo Dositeja i Vuka, ni srpskog pravoslavnog baroka, ni doba prosvećenosti. Sva je prilika da pisac plače nad sobom i nema snage da ponudi ništa bolje od onoga što nudi dični vojvoda V. Šešelj. Mi smo do nedavno, a bogami i drugi oko nas, vodili ratove „bez neophodne racionalnosti i realnih procena u ishodima“. To je tačno. Osim što o sebi poznati pisac ni reči ne kaže, osim plača i naricanja. On je godine 1992. u knjizi Promene dao neka objašnjenja i jedno ga predstavlja kao neuspelog mislioca: „Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj vladaju komunisti, staljinisti, titovci, treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih revolucionarnih štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje. Našu pismenost treba početi od Miroslavljevog jevanđelja i XII veka, početi od azbuke i Vuka i ne trovati decu nacionalnom istorijom“.

Komentar na ovu desno-proletkultovsku misao nije potreban.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 06.01.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)