- Peščanik - https://pescanik.net -

Plata od 500 evra

Foto: Predrag Trokicić

Za Vučića pogodno za Srbiju pogubno

Pet stotina evra, koliko će „za koji dan, već u novembru“ iznositi prosečna plata u Srbiji – kako je to 27. oktobra na proslavi 11. rođendana Srpske napredne stranke rekao Aleksandar Vučić – postala je mera njegovog uspeha. Paradoksalno, on gotovo i nema čime drugim da se pohvali, a bolje bi mu bilo da se ni time nije hvalio. Ne pre svega zbog toga što će i onda plate u Srbiji biti među najnižima u regionu (o srednje-istočnoj Evropi da i ne govorimo) nego zato što je taj nivo postignut na vrlo sumnjiv način. Tako da bi možda bilo bolje, dugoročno gledano, da i nije dostignut. Slikovito rečeno – skuplja dara nego mera. Evo i kako i zašto.

RAST DINARA: U stvari, kada je o plati reč, prvo treba podsetiti da sa tih famoznih 500 evra Vučić „preti“ već četiri godine. Naime, još u januaru 2016. obećao je da će „za oko dve godine“ prosečna plata u Srbiji dostići navedenu sumu. Dakle, u ovom času građani Srbije imaju više razloga da se osećaju prevarenima nego ponosnima zato što je cilj konačno ostvaren. To jest, kad bude i ako bude ostvaren, pošto u ovom trenutku još nije.

Međutim, kao što je već rečeno, zbog načina na koji će tih 500 evra biti dostignuto mogu da budu i zabrinuti. Štaviše, može da se kaže: bolje bi bilo da je Vučić još malo sačekao.

Ovako je, da ga više ne bi „prozivali“ zbog neispunjenog obećanja, odlučio da plate veštački poveća, tj. bez prethodno obezbeđenih solidnih temelja. Čime je, može se sasvim opravdano reći, ličnim i interesima svoje partije podredio interese privrede i čitave nacije.

Najpre, ovaj rast plata u evrima rezultat je u velikoj meri – rasta dinara. To jest – pada evra. Pre samo tri godine jedan evro je vredeo blizu 124 dinara, danas svega (srednji kurs) 117,5 dinara. Po današnjem kursu poslednja plata za koju postoje zvanični podaci, dakle za avgust, koja je iznosila 54.115 dinara, kada se preračuna vredi blizu 460 evra. Kada bi se računala po kursu od pre tri godine, sadašnja (tj. avgustovska) prosečna zarada kretala bi se oko 435 evra.

To, međutim, nije sve. Trenutna vrednost dinara znatno je iznad takozvane ravnotežne, kolokvijalno rečeno – realne. Drugim rečima, dinar je precenjen najmanje 10 odsto, a možda i svih 20. Ako uzmemo ovu „konzervativniju“ procenu, evro bi vredeo oko 130 dinara. Što znači da bi za prosečnu platu od 500 evra „prosečni zaposleni“ morao da primi čisto 65.000 dinara. Što je za oko 20 odsto više od zarade koju je primio u avgustu. Jeste da Srbiju mnogi vide kao zemlju čuda, ali čini se da bi i za domaće čudotvorce to povećanje bio pretežak zadatak.

Zato se, dakle, evro i dalje drži na minimumu. Ma koliko ova „politika“ za Vučića bila dobra, tj. predizborno-marketinški poželjna jer stvara privid velikih plata, za privredu je vrlo štetna. Za Vučića pogodna, za privredu pogubna.

PAD INDUSTRIJE: Nije to, međutim, ono najgore. Precenjen dinar odgovora uvoznicima a ne odgovara izvoznicima. Drugačije rečeno, on destimuliše izvoz, a stimuliše uvoz. Spoljnotrgovinska kretanja u poslednje tri godine – otkad je, dakle, dinar polako počeo da jača – to lepo ilustruju. Jer od tada praktično uvoz raste znatno brže od izvoza. Ove godine, da uzmemo samo taj podatak, za osam meseci izvoz (11,5 milijardi evra) je porastao 6,9 odsto, a uvoz (15,4 milijarde evra) 8,7 odsto. Rezultat je, između ostalog, porast spoljnotrgovinskog deficita sa 3,4 milijarde za osam meseci prošle na 3,9 milijardi evra u istom razdoblju ove godine.

U maloj (u smislu tržišta, inače nije Srbija mala) i otud od izvoza zavisnoj zemlji kao što je naša, to se odmah odrazi na industriju. Naravno – nepovoljno. Što se vidi iz podataka da je industrijska proizvodnja od januara do kraja avgusta 2019. bila jedan odsto manja nego prošle godine, dok je kod prerađivačke industrije (što je još gore) pad bio i veći – 1,4 odsto.

Manja proizvodnja – manja dobit. (Može, doduše, tako i da ne bude, ali u vrlo retkim, izuzetnim slučajevima.) To ima dve vrste posledica, obe negativne. Najpre, to smanjuje zarade zaposlenih; naravno, realno zasnovane – na rastu produktivnosti i prodaje. To dovodi do toga da zaposleni manje troše, što ne samo da znači teži život nego i smanjuje takozvanu tražnju, što dodatno nepovoljno deluje na proizvodnju. Sa druge strane, smanjuju se i ulaganja. Ili bar ne rastu potrebnim tempom. To je upravo ono što se dešava u Srbiji. Domaće privatne investicije već godinama zaostaju za potrebama. Domaći preduzetnici investiraju oko 10 odsto BDP-a, tj. oko četiri milijarde evra, a trebalo bi bar 15 odsto BDP-a (najmanje šest milijardi evra). To se negativno odražava i na bankarski sektor. Kreditni plasmani privredi bili su prošle godine čak i manji (za tri odsto) nego pretprošle. Banke praktično žive od kratkoročnih potrošačkih, tj. zajmova građanima, što nosi veliki rizik. To jest, rizik u slučaju devalvacije dinara. Što je još jedan razlog koji utiče na to da evro bude potcenjen, a dinar precenjen, sa svim daljim negativnim posledicama.

Smanjenje investicija pak, da se vratimo na osnovnu temu, znači manje novih preduzeća, odnosno sporiji rast, ako ne i stagnaciju privrednih kapaciteta. Privreda tavori.

Manje preduzeća – manje novih radnih mesta. Naravno, onih produktivnih, visoko sofisticiranih, ne motača kablova. Tavore i građani.

Ovde se, međutim, priča ne završava nego se širi na državu. Manje novih (i atraktivnih) radnih mesta u privredi povećava konkurenciju za zapošljavanje u državnoj službi. A tu pak glavna kvalifikacija postaje – politička klasifikacija, tj. partijska knjižica. Što pogoršava kvalitet svih javnih servisa i službi. Sa čim se takođe suočavamo.

Ni tu, međutim, nije kraj. U takvom privrednom i društvenom ambijentu oni vredni, preduzetni, spremni da se uhvate u koštac s konkurencijom napuštaju zemlju. Oni manje ambiciozni se pasiviziraju: jedni udare brigu na veselje, drugi legnu na rudu, treći pređu u botove, itd. Naravno, reč je o generalnoj tendenciji, margina uvek postoji.

Sve u svemu, tako se smanjuje i moralni i materijalni kapital, odnosno potencijal, društva. Ono slabije prati svetske trendove, postaje manje sposobno za kompeticiju sa drugim zajednicama, zaostaje. Izloženo je velikoj opasnosti da na kraju odumre.

Peščanik.net, 30.10.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)