- Peščanik - https://pescanik.net -

Povlačenje granica

Ako neće sam da ode, Borisa Tadića treba odneti, sa govornicom, ako ne ide drugačije, iz Demokratske stranke. Baviti se njegovim nesuvislim objašnjenjima zašto neće da dâ ostavku, kao da je to njegova lična stvar, naprosto nema smisla. Umesto da se mi bavimo njegovim projekcijama o neprijateljima svemira koji bi da ga sklone sa čela DS-a, Tadićem bi ubuduće trebalo da se bavi njegov staratelj i osobe kompetentne za tu vrstu poremećaja. Od Tadića su mnogo zanimljiviji ljudi u njegovom neposrednom okruženju, pod pretpostavkom da nisu poremećeni. Šta oni tu rade i čemu se nadaju? Postoji samo jedna opcija koja bi Tadićevom izbezumljenom ponašanju mogla prikačiti kakav-takav smisao: koalicija DS-a sa SNS. Drugim rečima, jedini spas za ljude iz sadašnjeg rukovodstva demokrata jeste vlada sa naprednjacima. I sad gledamo kako se ta ideja gura kroz medije demokrata.

Na stranu sad pitanje zašto bi naprednjaci pružili ruku demokratama i povukli ih iz ponora; poenta je da bi produžetak političkog života ovog rukovodstva demokrata bila smrt za Demokratsku stranku, a verovatno i za Srbiju. U tom smislu, Dragan Đilas, koji se trenutno vidi kao najozbiljniji pretendent na presto demokrata, morao bi jasno da kaže da nema nameru da pravi vladu sa naprednjacima. Dakle, pored toga što treba odmah da napravi nekoliko simboličkih gestova – podrška e-novinama, Peščaniku, Paradi ponosa – koji bi nedvosmisleno upućivali na njegovu demokratsku transformaciju, Đilas bi trebalo i da garantuje da će u ovim okolnostima Demokratska stranka biti u opoziciji. To ne bi bio samo jasan prekid sa tadićevskom erom idiotskih kompromisa, kojoj je i sam Đilas dao znatan doprinos: time bi se ujedno demonstrirala i volja da se revitalizuje Đinđićevo nasleđe stranke, koje je do danas ostalo jedina legitimna osnova za izgradnju pristojne Srbije. No, upravo to nasleđe razgolićuje Đilasa.

Đilas bi, naime, morao da uveri članstvo svoje stranke i građane Srbije da je posle više godina shvatio šta zaista treba da se radi da bi se zaustavilo propadanje Srbije. I pošto je ceo svoj dosadašnji politički život trošio, svesno ili ne, nebitno je, na zatrpavanje petooktobarskih temelja stranke, sada bi morao da pokaže da se osvestio i da je spreman za oštar politički zaokret. Nije lako uveriti građane Srbije u tako nešto. Tim pre što umesto e-novina, Peščanika i Parade ponosa, Đilas bira Vuka Jeremića da naspram njega demonstrira svoje novo političko lice. Nažalost, nema u tome ničeg novog, a vreme curi.

No, za članove Demokratske stranke postavlja se jedno jednostavno pitanje: zašto biste uopšte čekali da vam neko da pouzdana uveravanja da se iz korena promenio ako imate ljude kojima već sada možete da verujete i koji su upravo oličenje promena koje su neophodne Demokratskoj stranci. Mislim tu pre svega na Zorana Živkovića. Logika je sasvim jednostavna. Pod Tadićem, Demokratska stranka je postala deo onih snaga u Srbiji koje su na svaki način kočile promene na kojima je radila vlada Zorana Đinđića. U svemu tome, možda joj najviše na teret pada to što je zdušno zamagljivala a od jednog trenutka i brisala granicu između te dve političke opcije. Pukim slučajem, ta granica se posle ovih izbora ponovo jasno uspostavila. I sad je treba poštovati.

Proteklih desetak godina sažimaju se u sledećem izvodu: dugoročno gledano, svako paktiranje Demokratske stranke sa snagama koje svojski ruše petooktobarsko nasleđe otelovljeno u radu vlade Zorana Đinđića pogubno je i po tu stranku i po Srbiju. Skupo nas je koštala ta škola. Nema razloga da se sada, kada su to već platili, članovi Demokratske stranke ne oslone na ličnost koja je iz te škole izvukla najviše pouka – Zorana Živkovića.

Peščanik.net, 05.07.2012.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)