- Peščanik - https://pescanik.net -

Povratak u budućnost

Foto: Predrag Trokicić

Vučićev govor na Kosovu

Nakon dvodnevne naprednjačke histerije, uz potpunu stranačku scenografiju („Čekamo te, predsedniče!“) i uobičajenu dramaturgiju (prepreke na putu, barikade, podizanje tenzija u medijima), predsednik Aleksandar Vučić je konačno, ne posetivši selo Banje, održao svoj centralni govor u Kosovskoj Mitrovici, gde je trebalo da izloži svoj plan za rešavanje kosovskog pitanja. Međutim, ispalo je da plana nema. Oni koji su očekivali više, ostali su kratkih rukava, oni koji nisu očekivali ništa mogli su da čuju uobičajenu vučićevsku demagogiju, koja bi opet, samo za one koji vole close reading, mogla nešto da kaže, ali ne o Kosovu i njegovoj budućnosti ili dogovoru s Albancima, već o samom Vučiću, njegovim vrednostima i viđenju glavnog problema u prošlosti. Krenimo redom.

Vučićev govor napisan je na preko deset strana, naravno na ćirilici, ali u svemu tome nije problem ćirilica već ideološki balast koji se u novije vreme vezuje za njenu upotrebu, a koji je u ovom Vučićevom obraćanju „srpskom narodu na Kosovu i Metohiji“ došao do izražaja. Moglo bi se reći da ta ideologija predstavlja noseću armaturu ovog Vučićevog govora, te da je unutar te diskurzivne mreže, kao retorički ukras ubačena priča o miru, borbi za ljudska prava Srba na Kosovu, racionalnosti, prijateljstvu s Albancima i odustajanju od Velike Srbije. Ponekad, ovaj oksimoronski spoj proizvodi i (tragi)komične momente kao što je onaj o predsednikovoj odluci da „ne želi više da šalje ljude na nebo, nego satelite“.

Ovaj Vučićev govor strukturiran je kao emfatično obraćanje vođe stradalom narodu, kome on želi da saopšti nešto važno, tj. činjenicu da je isti taj narod postradao u prošlosti zbog nečega što se do kraja zapravo ne otkriva. Govor ima uvod (direktno obraćanje narodu), uz nabrajanje svih teških godina, da bi potom izneo novi zalog poverenja, novog saveza između naroda i vođe, što bi se trebalo ovaplotiti kao u istini (o našoj teškoj poziciji) koju je on rešio da objavi. Potom slede ekskursi o porazima, ratovima koji su doveli da dramatičnog smanjenja broja Srba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Najdublja referentna tačka u njegovom govoru je Gazimestan i Miloševićevo obraćanje Srbima sa Kosova 1989, u odnosu na koji Vučić gradi svoju viziju budućnosti, ali njegov simbolički povratak na Gazimestan u govoru, ipak, ne otkriva jasno u čemu je problem. Odnosno, ako je „Milošević bio veliki srpski lider“, ako je imao „najbolje namere“, nejasno je zašto se na kraju pevala pesma „Ko to kaže, ko to laže“. Vučić u svom govoru to ne detektuje kao kolaps Miloševićeve militantne politike koju je objavio na Gazimestanu, već je maskira neodređenim konstatacijama o „nerazumevanju pozicije Srbije u svetu“. Naravno, ne kaže se ko to nije dobro razumeo, narod je taj koji treba do kraja da domisli ovu Vučićevu krnju postavku, koja je zapravo diskurzivni link za neke naredne momente u govoru, kada će on vrlo jasno i precizno otkriti ko je kriv za propast na Kosovu i današnju lošu situaciju.

Potom sledi obračun sa opozicijom, salonskim patriotizmom, beogradskim kritičarima, koji sede po kafićima dok on, Vučić zajedno sa Markom Đurićem, odlazi na ona mesta na Kosovu gde do tada „srpska noga nije kročila“. Da bi pojačao svoje retorske figure, Vučić poseže i za važnim misliocima iz nacionalnog panteona, pre svega za Nikolajem Velimirovićem a potom i za Aleksandrom Tijanićem. Jednog uzima kao primer borca za istinu, a drugog kao surovo otrežnjujući glas kada je kosovska situacija u pitanju, glas kakav bi Vučić želeo da ima u svom obraćanju.

Omiljene Vučićeve figure su sintaksička ponavljanja i tautologije: „Neću da radim protiv svoje zemlje, neću da lažem, neću da odustanem od pregovora, neću da obećavam oružje i municiju…, neću borbene pesme, neću da vas huškam…, neću da psujem Albance…“ Ili nasuport tome: „Hoću porodilišta…, hoću fabrike…, hoću da menjam vaša prava…“ Između osnovnoškolskih pesničkih sentenci, Vučićevog neću i hoću, ispušten je glavni deo govora, tj. odgovor na pitanje kako to misli da postigne. Samo na jednom mestu pominje „pregovaranje do iznemoglosti“. A s kim? S Tačijem, „koji ga ne voli i koga on ne voli“, ali pred njim stoji „kao Stefan Nemanja pred Komninom s omčom oko vrata“. Naravno, zbog Srbije. Ovo mitsko preslikavanje nezaobilazni je kontradiktorni element u Vučićevom obraćanju građanima Severne Mitrovice, koji dosta govori o tome kako Vučić vidi samog sebe, ali i o tome kako vidi svog partnera u pregovaračkom procesu. Možda se zbog ovakve identifikacije, predsednik Srbije javno moli bogu ne bi li se u narednih deset do dvadeset godina (otprilike do kraja četvrtog mandata) došlo do rešenja u pregovorima.

Vučićev govor na Kosovu podseća na siže poznatog filma Roberta Zemekisa Povratak u budućnost, u kome se glavni junak vraća u prošlost da bi tamo promenio tok događaja koji su doveli do mračne sadašnjosti. Međutim, za razliku od Majkla Džej Foksa u filmu, Vučić odlazi do Gazimestana, ali osim uvida da je tamo govorio „veliki lider Slobodan Milošević“ i da su se zbog nečega pevale ratnohuškaške pesme, on se ne usuđuje da se istinski suoči sa uzrokom decenijskog problema već ga u svom govoru premešta u period nakon 2000. Krivi su, naime, oni koji su Miloševića izručili, koji su kasnije izručili i srpske generale, kao i oni koji su „dokazivali sopstvenu krivicu za sukob na KiM“. Ovakvim stavom, doduše uobičajenim ne samo za ovaj govor, već i za program Srpske napredne stranke, pa tako i za aktuelnu državnu ideologiju, Vučić je dodatno narušio uverljivost svog preuzimanja dela programa ranog LDP, koji se zasnivao na „dve K – konstitutivnosti i konsenzualnosti Srba na Kosovu“, koje bi se zahtevale za priznanje kosovske nezavisnosti.

Vučićev govor u Mitrovici završava se patetičnim odricanjem od spomenika za sopstvene zasluge u budućnosti, te pozivom na ekonomski i kulturni nacionalizam. Kada je nacija u biološkom opadanju i kada se „plaća velika cena“ za poraze u prošlosti, misli bivši urednik Velike Srbije, mora se konačno uzeti knjiga u šake, ili lopata, svejedno. Hteo je zapravo da kaže, pokazali smo kako „umemo da se bijemo“, sada ćemo pokazati kako „umemo da učimo“. Samo da ne prođe kao sa batinama.

Peščanik.net, 10.09.2018.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Cliffhanger

Vesna Pešić – Na Kosovu više nema istorijskog, ali ima istorije

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)