- Peščanik - https://pescanik.net -

Predsednikov transfer sramote

Foto: Predrag Trokicić

Gledao sam predsednika države kako govori, nasuprot svom osećanju nemira i nepristajanja. Bio sam i ljut zato što ipak moram da čujem ono što ne želim, pa sam svoju verziju građanskog samomučenja pokušao da dovedem do nivoa filozofske ravnodušnosti: slušaj, šta ćeš, jebi ga, uživaj u nestvarnim prizorima, pristani na sve što ne podnosiš, drugo ti ne preostaje. Zabavljaj se!

Nisam se zabavljao, ipak nisam mogao da verujem u ono što sam video beskrajno mnogo puta: ljutit i osoran čovek, zagledan u nepoznate visine i sebe na njima, stiže pred nas pravo iz čarobne kutije u kojoj se sve zna. Pre svega kako nam je i kako će nam biti. A onda iz sveg glasa i uz posebno uvežbane, uvređene i plačevne grimase besa taj čovek uzvikuje, svima nama, jer kome bi inače: „Sram vas bilo!“ A zatim i onima koji nisu sasvim poverovali u bajku o dometima vlade: „Prestanite da lažete!“

Ponekad me muči snažna griža savesti: zašto je predsednik nezadovoljan nama i našim ponašanjem, pa sigurno i mojim, čime smo ga to naljutili i izveli iz zasluženog državničkog mira i spokoja? Da nije sve to proizvod njegovog duboko sakrivenog smisla za humor, koji taj čovek pokazuje na sasvim nastran način; nije li on srpski Forest Gamp, čudak naše nove istorije, pa svuda stiže uglavnom kad bude kasno ili više nije potrebno. Mada ipak nije: Gamp je u zaostatku za drugima osim kad trči, ali je dobrodušan i nikome ne želi zlo. Ne letimo li svi mi sa njim, kao izgubljeno jato iznad kukavičjeg ili nekog još sumornijeg gnezda? A najgore je ako se sve ovo oko nas zaista događa, a izgleda da je tako.

Predsednik se nikada ne smeje. Ne znam da li ume; ono što u posebnim okolnostima pokaže kao osmeh uglavnom je facijalni grč, bitno nedorađeni mimični opit, odakle se emocije ne mogu pročitati. Kažu da se kliberi samo kad gleda Ivicu Dačića kao vladinog lakrdijaša dok taj nariče, vrcka i uvija se pred važnim gostima. Njemu nikada nije rekao: „Sram te bilo, budalo jedna, ostavi tu patku od mikrofona i beži mi s očiju…!“

Dačić je duša tima, blesan koji ne odustaje. Pred njegovim nastupom zvaničnog oligarhijskog zamlate prestaje svaka ozbiljnost, osim Vučićeve. U poređenju sa Ivicom, predsednik postaje prvi čovek vodeće sile u regionu, kralj srpske republike koji je lično izdrilovao svoju dvorsku ludu, starletana turbo trupe što svojim specifičnim južnjačkim erosom zavodi muftije i erdogane na večerama. Zajebancija najnižeg, vašarskog ranga na visokom nivou, treš koji na pijaci rugla prodaje Srbiju svetu gorem od sebe.

Estradni ekscesi vlade više nisu deo politike, oni su politika sama, to je suština onoga što nam se dešava, ambijent u kome se predsednik može videti raspamećen od veselja. Njegovo opuštanje je samo gornja mrtva tačka pred pad u vladarski bes. Tako se naljutio i na Gašića, prvog među tajnim službenicima, jer je ovaj vrnuo sa kapije neke novinare. Za kaznu nesrećnom Bati nije došao na proslavu BIA i javno je rekao da neće trpeti bahate službenike.

Tako je Bata Gašić postao predmet prezidencijalnih ekscesa i primalac neprijatne cinične packe. Iz Vučićeve vizure proglašen je provincijskim dilberom koji ne misli svojom bezbednosnom glavom, nego se samovoljno uzjogunio. Svako od novinara, ma koji i čiji taj bio, ima pravo da bude na licu mesta i da izveštava. Tako je ili nekako slično rekao vrhovni.

Da je došao, predsednik bi video da tajne službe kubure sa parama. Gašić je nosio neki dozlaboga iznošeni i tesni kaputić, koji je jedva prikopčao negde na tajnom nivou pupka.

Zašto je Vučić u najvažnijem danu za službu lišio Gašića sebe? To je jedan od njegovih hirova, tako mu se moglo. Inače, u čemu bi se sastojao njegov značaj ako bi se zatekao svuda gde ga očekuju!

Na maničnom nivou poimanja moći, koja je u suštini šuplja i nepostojeća, on je srećan kad nedostaje, upit o tome zašto nema onoga koji je najvažniji daje mu osećaj snage. A ona kopni upravo pred očima službe, i to je svakako video i neuvežbani Bata Gašić, neuk za takve poslove, ali molerski lukav da uoči sve noseće mane i zida i gazde.

Nema saznanja o tome da su se Stefanović i Gašić mnogo nasekirali zbog vrhovne apstinencije, to njima dođe kao deo posla: predsednici i države prolaze i nestaju, a službe i policajci su večni. Tako je prošao i bez dovoljno čuđenja i podilaženja propao Vučićev demokratski podvig, izveden kao ispad, nespretan, neiskren, providan i za njega sasvim nepotreban. Ali neizbežan, kao i svi njegovi politički incidenti koji nastaju kao prirodna reakcija na zabludu o sopstvenom delu.

Iz toga je i nastala kapitalna frustracija, sukob sa bilo kim i bilo čim što je drugačije sazdano, drugačije govori ili misli od armirane misaone pozicije čoveka utamničenog u zabludi o svemoći.

Nje (zablude) ne bi bilo, bar ona ne bi bila čuvana sa toliko straha od razvedravanja, da nema povremenih sudara sa stvarnošću. Kad mu bilo ko od onih koji bi mogli da ga izvedu iz nedostižnog predsedničkog spokoja kaže ono što ne želi da čuje, dolazi se do same lozinke vladavine, do odsudne odbrane od nestišljive vladarske panike: „Sram te bilo, nemoj da lažeš!“

Tada se predsednik obraća svima koji mu ne veruju, strašno se bojeći da za svoju građansku sumnju imaju suviše dobrih razloga.

Nisam siguran da je predsedniku ostalo svojstvo da se srami zato što sve to govori i pokušava da sve razori tako što to „sve“ dovodi u sklad sa sobom. Vulin je njegova lična sramota, kao i Dačić sa svojim agresivnim estradnim iščašenjem. Kao i Maja Gojković, zloglasni stranački kaplar u parlamentu. Čitav inventar stidnih mesta i sramotnih ljudi još drži Vučića, da bude stožer i vrednosni orijentir te krajnje nesolidne grupacije.

Ali, umesto njima i sebi, on svima nama, kad god ga uhvati jeza od onoga što jeste, sa grimasom koja je tragična mešavina prezira i gađenja, saopštava kako je red da se posramimo pred njim i njegovom optužujućom pozom.

Od čega da nas bude sramota, predsedniče?

Od toga ko nam je predsednik države?

Sram nas bilo!

Peščanik.net, 20.10.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)