- Peščanik - https://pescanik.net -

Predsedniku stvarno nije dobro

Foto: Peščanik

Juče je moja najstarija unuka Jana krenula u peti razred. Veliki korak za nju, sa patikama br. 39. Aristokratsko stopalo nove generacije. Idealni uslovi za dugački štrapac kojim se, kad za to dođe vreme, odlazi iz Srbije.

Želeo sam, u stvari, da ovaj tekst započnem sa nešto radosti i nadolazeće sete koje donose đaci, naš poslednji zaklon od neuspeha, propalih života i uzaludne starosti. Neoprezno je postavljati uobičajeno pitanje, šta njih čeka ovde, gde više nikoga ne čeka ništa. Jana mi je već rekla kako misli da ovde nema prostora, ali je njeno da ga nađe, ovde ili negde. Bio sam uveren da sam je razumeo, ali nisam. Toliko zrelosti pred mojim uobičajenim nesnalaženjem.

Tako sam prolog o deci okončao novom nedoumicom o gospodarenju Srbijom, i nečastivom silom koja pokušava da pod sobom drži prostor, vreme i ljude, a decu pretvara u zabrinute male građane, zbunjene pred košmarnim lutanjima i strahovima odraslih.

Na ovom sam mestu mnogo puta pokušavao da bar sebi obrazložim misaonu strukturu vlasti i sablasni perpetuum mobile koji je pokreće. Priznajem da mi je veliki deo tog uzaludnog posla ostao nedokučiv.

Bez ukidanja teme i njenog simbola ne ostaje nam mnogo nade.

Vraćamo se ponovo živoj materiji, koja se ne može zaobići ni u kakvoj priči, jer se neizbežno pojavljuje u svakoj. Kao umnoženo zlo kome nikada nije dovoljno postojanje u jednom primerku i čije je svakodnevno ospoljavanje čin zagađenja svega oko sebe.

I pored utiska o mnoštvu, takav može biti samo jedan u neprekidnoj trci za sobom, pokazujući nedostižnu brzinu postojanja. I nezadrživu logoreju koja se uvek okončava u novom silovitom naletu zlokobnog praznoslovlja.

Više nisam siguran ima li smisla i razloga ljutiti se na čoveka-predsednika četvrtine Srbije, koji deklamuje svoje besmislene, zaumne govore iz ne znam čega, uz zastrašujuće i komične grimase i mlataranje gornjim udovima?

Mislim da takvih razloga nema, i da su oni na drugoj strani. Nije do njega, kako bi rekle iskusne babe, koje su se zatekle u prilikama da lakonski objašnjavaju neuporedivo lakše slučajeve.

Evo nekih primera, koji čoveka potpuno amnestiraju od sebe: predsedniku, naime, nije nimalo dobro. Naravno, ovo je laičko objašnjenje, pa molim eksperte koji se i pored jasnih i jakih znakova nisu oglasili, da prećute i ovo.

Predsednik voli fudbal. On misli da o fudbalu zna više nego što treba. Na neki način, to svako od nas misli. Fudbal je ovde lozinka propasti. Ali, njegov izlet u nadnaravno neodvojiv je od ideje da se i u toj oblasti ostvari kao sveti prorok.

Pred uzvratnu utakmicu sa Jang Bojsom, predsednik četvrtine Srbije je sedeo negde sa Zvezdanom Terzićem. Taj Terzić je već davno odvojio predsednika od njega samog, pretvorio ga u p. dim i video njegov duh nad Marakanom. O tom Vučićevom izlasku iz Aladinove lampe Terzić je uredno obavestio javnost, ne rekavši da li se isti i pod kojim okolnostima vratio u nju.

Dakle, u toku te sedeljke, predsednik četvrtine je, po sopstvenom kazivanju, pitao Terzića kako se zove onaj visoki mali, koji ponekad zaigra u Zvezdi. Vukasović, rekao je Terzić. Daj mi broj njegovog telefona, zamolio je učtivo predsednik četvrtine.

Izvolite, duše Marakane i cele Srbije, rekao je Terzić.

Slušaj sine, zamolio je duh i naredio Vukasoviću. Daj gol, sine!

Sin Vukasović je dao gol.

Ovaj fantastični ep, četvrtinski predsednik je ispričao lično. U prvom lice jednine.

Šta nam priča kazuje? Prvo, da uz sve ostalo predsednik poznaje i fudbal, ništa lošije od svega ostalog. Drugo, da je taman na vreme odlučio da posedi sa Terzićem.

Iz samog sebe je izvukao saznanje da tamo igra neki Vukasović. Video je jasno ono što niko nije: to je taj! Odlučio je da uzme stvar u svoje ruke. Pozvao je igrača. Naredio mu: daj sine gol. Za spas i radost Srbije, daj ga, samo sam ja video da ćeš ti biti taj. Daj im ga, sine!

Sve ovo moglo bi da bude deo legende o ulozi huliganske države u novim pobedama. Ali, epilog nas ponovo vodi u nedokučive puteve magijskog proroka: sin je zaista dao gol. A upravo to dokazuje da predsedniku nije dobro.

Da jeste, ne bi mu bio potreban još jedan dokaz o misiji u kojoj uz njega još ima nečistih sila. Predsednik veruje da mu većina veruje kako poseduje dovoljne količine mračne đavolje svemoći i da mu se dive svi koji ga se boje. Predvideo je ono što niko nije i preduzeo mere. Uspeo je u tome, kao i u svemu.

Rekao je da bi lično dao pare za onaj tenk, samo da su mu navijači tražili.

To sa tenkom je labavi dokaz da predsedniku nije sasvim loše i da se vratio materiji koju razume. Inače stvari nisu čiste. Zapretio je svojim bezglavim podupiračima da će ih sve razjuriti. Predvideo je da mu rade o glavi. Sine, pazi na mene, rekao je Selakoviću. Sine, pazi mi Kosovo, rekao je Đuriću. Ali, on ne zna šta će sa tom ruljom parazita i budala, i zbog toga mu nije dobro, mada je on uveren da jeste, što znači da nije. Kad god mu nije dobro, on se obrati javnosti, što je još jedan dokaz da mu je pozlilo.

Šta učiniti sa čovekom kome nije dobro? Možda pomoći da mu bude bolje. Ali, Srbija to ne ume, postala je neosetljiva na ljudske patnje i dopušta četvrtini predsednika da mu neprekidno bude loše i sve gore. Ni on ne želi da mu bude bolje, najbolje mu je kad mu nije dobro, tako mu je oduvek.

Zbog toga mu sve manje zameram, samo želim da nađe svoj spokoj. Miran, predsedniče!

Peščanik.net, 03.09.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)