- Peščanik - https://pescanik.net -

Prva sezona

Priznajem, guglovala danima jesam – od Miše Banane, preko Dačić-Vučića&Co – sve do prve dame Azerbejdžana Mehriban Alijeve (tu je motiv bilo pre svega ime, vuče na Sulejmana Veličanstvenog). Svrbelo jeste, no ipak sam se (kratko) uzdržavala da objavim rezultate svog površnog internet istraživanja. Nisam u kriminalističkoj materiji. Nekih lekcija sam se, ipak, setila, pa bih da primenim.

Prvo one o organizovanom kriminalu, o kome su u udžbeniku moje generacije (doba samoupravnog socijalizma) prikazivani primeri vezani za trgovinu alkoholom u vremenu američke prohibicije i objašnjavane veze koje su postojale između raznih mafijaških klanova (npr. Al Kapone) i vrhova policije. Na tom skromnom stupnju naučnog razvitka, organizovani koruptivni kriminal je bio definisan kao trajno vršenje lukrativnih krivičnih dela uz pomoć (aktivnu ili pasivnu) delova državnog aparata. Kao bitne odlike ove vrste kriminaliteta označavani su: teško otkrivanje i sudsko utvrđivanje (upravo zbog umešanosti onog dela države koji bi trebalo da se bori protiv kriminala) i postojanje kriminalno-državne infrastrukture, bez koje organizacija kriminalne delatnosti, kao trajne privredne grane, ne bi bila moguća.

Druga lekcija se tiče planiranja kriminalističih verzija. E, ona se ovde uveliko praktikuje, naročito preko medija i partijskih konferencija za novinare što, bar po mom zastarelom udžbeniku, nisu nadležna mesta, a od pravosudnih organa se ne očekuje da u fazi istrage (navodno tajnog dela tužilačko-sudskog postupka), svoje verzije obelodane. Smisao planiranja verzija jeste eliminacija – one koje ostaju samo na stepenu obične verovatnoće (tzv. čaršijsko nagađanje praćeno nagvaždanjem), izlaze iz sfere kriminalističke obrade i istraga se kreće u okviru dokaza (kakvih-takvih) koji bi na suđenju mogli dovesti do uverenja da je određeni zločin izvršen i ko je za njega odgovoran.

Kod nas, međutim, poverenja u teško uzdrmano pravosuđe jedva da ima, postojanje i otkrivanje korupcionaških dela je plasirano kao jedna od vrhunskih političkih tema i ciljeva, centralna figura dramatis je ni manje ni više nego premijer (uz ne malo sasluživanje prvog potpredsednika) i to premijer-slabiji partner u jednoj relativno neočekivanoj koaliciji. Uzevši, u ovoj prilici, kao svoj moto neznanje oslobađa, usuđujem se da o ovoj temi pišem. Zapravo, gotovo da niko ovde o skandalu (prve) sezone najnovije srpske vlasti išta zna: svi nagađamo, planiramo sopstvene verzije, nekad formalno-logičke (najmanja šteta), a češće političko-preferencijalne (ove poslednje se zovu borba protiv – sami popunite).

Prvo ozbiljno i relativno dokumentovano istraživanje o ulozi Rodoljuba Radulovića (Miša Banana) izvršio je OCCRP (Organized Crime and Corruption Reporting Project), a izveštaj je objavljen u maju 2012. godine na sajtu www.reportingproject.net. Pokazaće se da je vreme objavljivanja bitno. Delovi ovog izveštaja pojavili su se ovih nedelja u brojnim medijima. Centralno pitanje, u međuvremenu, prestala je da bude njihova sadržina. Glavno je: da li se i kad premijer Dačić viđao sa Radulovićem, kad, ko je to obelodanio i iz kojih, ne kriminalističkih, već političkih razloga, te kakvog sve to političkog značaja ima za opstanak i budućnost ove vlade. Evo dokle me je guglovanje dovelo, u pogledu verzija:

1) „Stvar“ je obelodanjena u medijima uz inicijaciju Demokratske stranke (DS). Neću navoditi one koji ovu verziju zastupaju, ima ih dosta, a nisu od bitnog značaja. Argumenti koji se navode u prilog ove verzije zasnovani su na „pripadnosti“ medija koji su prvi počeli da emituju saznanja o konekciji Dačić-Banana. Među prvima vest je objavio i upornost u obradi teme pokazao „Blic“, za koji se (ne bez razloga) tvrdi da je blizak (ili je bar bio) DS-u. Pored toga, moćna figura DS-a iz senke, Miodrag Rakić se, naizgled ničim izazvan, „pohvalio“ kako su „njima“ podaci o susretima dvojice bili poznati ranije. Ni Boris Tadić nije izostao. Razlog ćutanja do objavljivanja – interesi istrage. Nagađanje javnosti o razlogu ćutanja – ucenjivanje Dačića ovim saznanjem. Ozbiljan argument protiv ove verzije izneo je Tadić: da su hteli da se koriste svojim saznanjima radi ucene Dačića, učinili bi to još prilikom formiranja Vlade.

2) Inicijator objavljivanja je Srpska napredna stranka (SNS) – zastupnici ove verzije su, takođe, brojni. Argumenti u prilog: vest je prvi objavio „Informer“, koji (ne bez razloga) nosi neformalni naziv Službeni glasnik SNS; Dačić, kao slabiji partner se stavlja u lošiji položaj, koji ga usklađuje sa njegovom pravom političkom snagom; njegovim uzdrmavanjem umanjuju se stvarne ili fingirane nesaglasnosti između Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića povodom pregovora o Kosovu; čuva se nacionalno „tvrđi“ deo SNS-a; jača se stvorena slika o odlučnosti borbe protiv korupcije. Argumenti protiv: Vlada, za sada, nije pala, izbori, za sada, nisu najavljeni (ali ni isključeni), Vučić je, uprkos hinjenoj skromnosti povodom uticaja na pravosuđe („oni, a ne ja, vode istragu“), ipak presudio: Dačić nije izvršio krivično delo. Pa sad, veruj ti sluđena javnosti, da prvi potpredsednik ne utiče kad javno preuzima i tužilačku i sudijsku ulogu i suvereno odlučuje da dela nema, ali za svaki slučaj opet presuđuje da će se činjenice (koje i o čemu, ako se uzme da se tužilaštvo i policija bave upravo krivičnim delima) ipak jednog dana utvrditi.

3) Na objavljivanje konekcije odlučujuće su uticale službe, što tajne što javne, što „krtice“. Ako se veruje Dačiću (oboriva pretpostavka) da ga ne proganjaju ni Vučić ni Rakić (čitaj: ni SNS ni DS), onda nam ostaje da zaključimo kako javna policija denuncira svoga šefa, a tajna policija denuncira premijera, upkos volji svog šefa (Vučića). Argument u prilog: jeste, ovde su već dugo službe u stanju trajne podivljalosti i nekontrolisanosti, pa se njihova samostalna akcija ne može isključiti. Argument protiv: teško je isključiti prvog potpredsednika iz ove verzije, ma šta Dačić smatrao potrebnim da kaže, jer značajne službe upravo on (a ne neka institucija), očigledno kontroliše.

4) Inicijaciju su obavili protivnici mirnog rešenja kosovskog pitanja. Na sajtu Peščanika ovu verziju zastupa Vesna Pešić, kao i neki drugi, razlikujući se od Vesne Pešić ne po ovoj osnovnoj ideju, već po njenom viđenju uloge Ivice Dačića kao našeg De Gola ili Čerčila i po tome što u opravdavanju poželjnog cilja (mirnog rešenja kosovskog pitanja), ima/nema mesta ekskulpiranju Dačića od odgovornosti za eventualnu vezu sa uticajnim članovima kriminalnih grupa. Argumenti u prilog ove verzije: jasan stav Demokratske stranke Srbije (DSS), naročito njenog predvodnika Koštunice, da Dačić mora da podnese ostavku; da pregovori radi rešenja pitanja Kosova treba da budu prekinuti; da Srbija treba da odustane od puta prema EU; ambivalentan stav predsedničkog dvora o kosovskom pitanju; potreba da se sakrije slika o prividnoj ili stvarnoj nesaglasnosti Nikolića i Vučića o političkim prioritetima; uspesi koje je Dačić postigao u međunarodnoj javnosti. Argumenti protiv: DSS je slaba politička snaga; nesaglasnosti između Nikolića i Vučića su fingirane; ni Nikolić nema jasan stav, nego samo potrebu da sačuva tvrdo nacionalističko krilo SNS.

I tako dalje, bilo bi još verzija.

Šta je, međutim, trenutni ishod?

I dalje se ništa ne zna, do da je Vlada preživela, doduše ne baš fanatično, već više kao poslovična Đekna. I dalje nema razloga da se veruje da će se odista saznati. Dačić se brani time da Miša Banana nije bio uključen u Belu knjigu MUP-a, pa da on nije znao da se sastaje sa osumnjičenim kriminalcem. I dalje samo javnost, a ne predstavnici države, pitaju šta je uopšte sa njim tražio i zbog čega se sastajao. Uvežbavao Miljacku? Igrao tenis? Obojica vole sve što vole mladi? I dalje Vučić tvrdi da je za vezu Dačić-Radulović saznao „pre nekoliko dana“. U javnosti niko ne pita (nije ni čudo: lepo je Mićko Ljubičić, imitirajući Vučića rekao „Mene u Srbiji više niko ne sme da prekine“), kako je moguće da je Vučić saznanja stekao „pre neki dan“, ako izveštaj OCCRP stoji na sajtu još od maja 2012, a njegov čovek je na čelu BIA. Kako to da Vučića niko ranije o celoj stvari nije obavestio? (Vučić i Dačić kao neobaveštena lica! Nismo li to već ranije doduše sa drugim akterom, gledali i slušali?) Zašto onda neobavešteni koji mora biti natprosečno obavešten ne smeni saradnike koji ne znaju ono što moraju da znaju i koji ne umeju da razdvoje bitno od nebitnog? Zašto Vlada Srbije mirno i dostojanstveno zaseda, a da bar površno ne analizira okruženje koje je direktno ili indiretno kreirala. U kome je moguće praviti liste za odstrel, a ministar pravde te Vlade ima da izjavi da je to isto kao i pokazivati na one koji krše ljudska prava. Zašto okončanje postupka za ratne zločine nema isti rang prioriteta kao i borba protiv korupcije? Jer, uz izvinjenje zbog povlačenja možda neukusne paralele – između ovih zločina ima izvesnih zajedničkih karakteristika: i za organizovani kriminal i za masovne ratne zločine potrebna je određena državna infrastruktura; i jedni i drugi se otkrivaju i procesuiraju sa gotovo podjednakim teškoćama, upravo zbog učešća istih ili sličnih državnih infrastruktura u njima. I jedan i drugi imaju razorne posledice po svako društvo. Zašto je u svemu ovome toliko blata koje pada na naša lica? Zašto nije dovoljno pohvaliti Dačića zbog uspeha u kosovskim pregovorima, nego ga treba porediti sa De Golom ili Čerčilom. Nisu oni ni u čemu isti. Ako Dačić i dovede do nekog održivog okončanja kosovskih pregovora, to će najpre biti ista ona vrsta održivosti koju je postigao Milošević posle Dejtona. Neće se dogoditi odlučujući preobražaj atmosfere, jer proces Dačićevog i Tačijevog pregovaranja ne prati otklon prema autoritarizmu, pa ni samom fašizmu, a to je ono što je De Gola i Čerčila učinilo državnicim, umesto bacačima blata. Hoće li Vučić uspeti u borbi protiv korupcije – možda, nešto je bar pokušao. Ali, tada ne sme da sa, dramatično predstavljenom mukom, pravda opstanak sa Dačićem u istoj vladi „interesima građana“. Njegova pretendovana hamletovska dilema nije biti ili ne biti, već imati ili nemati apsolutnu vlast i zato više asocira na Hamleta iz Mrduše Donje nego na izvornog. Zajedno sa SNS grčkim horom u pozadini, na konferenciji za novinare, koji za razliku od antičke matrice ima ulogu da klima glavom, a ne da objašnjava. Sve to sa hudožestvenom usredsređenošću, koju članovi hora postizavaju sa još manje uspeha nego Vučić.

I šta sad, imamo li kakvu verziju? Mislim da tu verziju imamo već dugo – isti oni koji su po ko zna koji put konstituisali Srbiju prevarama ili poluistinama, Konstitucijom iz 2006. godine, tj. politička klasa koja se sastoji od vrhova svih parlamentarnih stranaka (vlast ili opozicija, svejedno), pratećih i polukontrolisanih službi, neinstitucionalizovanih moćnika poput crkve i još nekih pošteđenih tajkuna – sav taj svet koji se tako dobro kreće u skliskom blatu, uključujući tu i Dačića samog – jeste ta „kriminalistička“ verzija. Praćenje, nadzor i podmetanje, njihova je metodologija. Sticanje apsolutne vladalačke moći, umesto institucionalizovane vlasti – njihov je cilj. Emitovanje protivrečnih poruka, širenje mržnje među građanima – njihov je modus operandi. Teško siromaštvo koje zahvata sve veći broj građana je njihov ulog u sopstveni uspeh.

Peščanik.net, 11.02.2013.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Karantin i duboka ćutnja

Dejan Ilić – U „našem taboru“

Srđa Popović – Dozvolite da se obratim

Ištvan Kaić – Naša mala građanistička crkva

Dejan Ilić – Za novi ustav, još jednom


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)