Iz teksta Vesne Pešić „Karantin i duboka ćutnja“ saznajemo da je autorka ozbiljno zabrinuta za političku sudbinu Ivice Dačića. Ali, nije samo Dačić ugrožen: iz istog teksta takođe saznajemo da je neko pretio i samoj Vesni Pešić. Bilo bi dobro da nam je autorka rekla ko joj je pretio „građanskim mrakom“, kako bismo mogli na te pretnje da reagujemo i stanemo uz nju. Ne delim sa Vesnom Pešić brigu za Ivicu Dačića, i ovde ću reći zašto. No, ova druga pretnja me pogađa i zato odmah hoću da kažem da Vesna Pešić može računati na moju podršku u svakom smislu ako neko nasilno pokuša da je spreči da i ubuduće iznosi svoje stavove. Razlog za to je jednostavan: meni su njene stručne i političke analize, njeni predlozi, kao i njeno javno delovanje bili i ostali dragoceni, i onda kada su mi neki njeni stavovi neprihvatljivi.

Međutim, kada to kažem, ne želim da se svrstam u nešto što Pešić naziva „našim taborom“. Iako ona o tome piše kao da podrazumeva da svi znamo šta je to „naš tabor“, moram reći da ne znam na šta ona pod tim misli. Iz šturih kvalifikacija koje su raštrkane po tekstu vidimo samo da po „taboru“ vitlaju „građanske mantije“, koje krasi „okoštala uobraženost“, zbog čega se sve to izgleda „isušilo“, pa bi najbolje bilo da objavi „bankrot“, umesto što se „samozaljubljeno guši“ u „lažnim emocijama“. Pored toga što bi bio red da ove odrednice budu upućene konkretnim adresatima, još neke stvari ostaju nejasne. Da li je Pešić napustila „tabor“ o kome govori? Da li se svojim tekstom jasno distancira od tog “tabora”? Ili, uprkos svemu, u tom „taboru“ ostaje – jer, i dalje ga naziva „našim“, dakle i svojim. No, ako je potonje tačno, onda je fer reći da upravo iz tog „tabora“ stiže bar jedan jak glas – njen glas – u odbranu srpskog premijera.

Zašto Pešić brani Dačića, i usput strogo opominje ostale da bi bilo pametno da joj se u tome pridruže? Odgovor je jednostavan, i pomalo neočekivan – zbog Kosova. Time Pešić staje u dugačak red ovdašnjih političara koji smatraju da je kosovsko pitanje za Srbiju pitanje nad svim pitanjima. Za sve njih je tako od drugorazrednog značaja i, po mom mišljenju, ključno pitanje ustavnog definisanja srpske države kao pravne države, čijim bi se rešavanjem ukinulo ono što se naziva prerogativnom državom (koja, navodno vođena državnim rezonom, ostavlja sebi širok prostor odlučivanja mimo bilo kakvog prava). Kao političari koje opravdano navodi u negativnom kontekstu – „Koštunica, Tadić, Đilas, Jeremić“ (prezime „Jovanović“ [Čedomira] tu je ipak zalutalo, i razlozi iz kojih ga autorka pominje u ovom nizu ipak se moraju tražiti izvan političke argumentacije), te naposletku Leon Kojen – i sama Vesna Pešić smatra da se pre svakog pokušaja konstituisanja države, to jest ukidanja ustavnog haosa u Srbiji, mora dati odgovor na kosovsko pitanje.

Na tom nivou potpuno je nebitno za kakav se odgovor neko zalaže. Logika koja se sledi je istovetna – prvo odgovor, pa onda sve ostalo. Tako i Vesna Pešić, kada kaže da nas nerešavanje kosovskog pitanja „onemogućava da konačno dobijemo normalnu državu u granicama koje možemo da kontrolišemo“, snažno podupire tu logiku, iako je svesna da ona „služi autokratima da kao nekom toljagom mlate po društvu i sprečavaju svaku racionalnu raspravu“. Nema sumnje u to da se po ovom društvu nemilice mlati u ime rešavanja kosovskog pitanja, ali – ne radi li to isto i Vesna Pešić kada u isto ime mlati moralnom toljagom po svom „taboru“? I šta sad vredi što već neko vreme pojedinci dobacuju da je kosovsko pitanje već rešeno, i da treba pristupiti rešavanju pitanja koja za tim slede, pre svega – konstituisanju države. Pod kosovskim pitanjem kao državnim rezonom skriva se prerogativna država u kojoj autokrate nesputano mlate po društvu. Na srpskom političkom ringišpilu, ponovo je došao red na Vučića i Dačića da sednu na sedišta autokrata.

Zašto je ova logika opasna? Ima više razloga za to, a ovde ću kratko izložiti neke od njih. I Vesna Pešić, kao i svi drugi protiv kojih ona naizgled ustaje, slažu se da se onaj ko prihvatljivo odgovara na najvažnije pitanje suvereno izdiže iznad prava koje mora važiti za ostale. Za Vesnu Pešić je nebitno da li je istina ono što se upravo govori o premijeru, jer premijer po njenom sudu daje ispravan odgovor na kosovsko pitanje što ga oslobađa svake druge krivice. Sličnu logiku videli smo na delu tokom devedesetih: nema veze što je neko kriminalac ako se bori za „pravu“, dakle „srpsku“ stvar. Ili – poput odraza u ogledalu – nema veze što je neko zločinac, ako je u stanju da dogovori mir. Njen argument u prilog Dačiću nije to da je Dačić nevin. Njen argument glasi – Dačić je verovatno kriv, to svi znaju već godinama, pa šta? Njemu se to sve baš sad pakuje jer se upravo on konačno usudio da kaže istinu o Kosovu. Pitanje je jednostavno: da li je govoriti istinu o stvari koja se proglašava presudno bitnom i ispravno se zalagati za nju dovoljno da se opravda kršenje zakona? Na to pitanje Pešić ne odgovara. Pri tom, ovde uopšte ne moramo misliti na prošle događaje. Naime, Pešić treba da kaže šta je sve spremna da zarad „Kosova“ oprosti Dačiću u vremenu koje je pred nama.

Logika koju sledi Vesna Pešić ne pokazuje ni to kako se utvrđuje šta je to presudno bitno za državu. Ono što se proglašava na taj način važnim, priznaje se kao takvo zdravo za gotovo. Meni se, recimo, čini da je kosovsko pitanje nebitno, u meri u kojoj je već rešeno. Ali, iz jasnih razloga to nam se pitanje decenijama nameće kao najvažnije. Umesto da, recimo, odbaci to pitanje, i pozabavi se, na primer, pitanjem ustava, Vesna Pešić radi upravo ono što zamera svom „taboru“. Ona se dakle „hinjeno zgražava“ nad jednim „retardiranim“ pitanjem koje joj je „podmetnuto“. Umesto da se zapita – kada smo se mi to dogovorili da nam je kosovsko pitanje najvažnije? – Pešić ga kao najvažnije uzima bez ikakvog preispitivanja, i na osnovu toga unapred abolira Dačića. Ima razloga da referendum o Ustavu iz 2006. tumačimo i kao izjašnjavanje građana o kosovskom pitanju, te da rezultate tog referenduma čitamo kao jasan stav većine građana da ih kosovsko pitanje ne zanima. Ali, za Vesnu Pešić to ostaje pitanje nad pitanjima.

Konačno, autoritativna logika državnog rezona – skraćeno: toljaga – ne kaže nam šta je sledeći korak, kada se jedno središnje pitanje konačno reši. Zabluda je verovati da postoji samo jedno takvo pitanje, čije se rešavanje odlaže u nedogled da bi se zaštitila prerogativna država. O tome jasno svedoči iskustvo Dejtonskog mira koji je cementirao vladavinu Slobodana Miloševića u Srbiji. Iza pitanja rata u Bosni i Hercegovini, koje se moralo rešiti bez obzira na sve drugo, usledio je niz novih pitanja čije je rešavanje podrazumevalo logiku državnog rezona. Nema mesta sumnji u to da za kosovskim pitanjem, kada shvatimo da je ono već rešeno, neće uslediti nova presudno važna pitanja (recimo, Republika Srpska, ili – što da ne – Evropska unija), zbog kojih će biti sasvim opravdano odlagati konstituisanje države. Uostalom, o tome je ubedljivo pisala upravo Vesna Pešić. Tu nije reč o rešavanju važnih pitanja koja se množe u nizu. Naprotiv, reč je o težnji prerogativne države da svoje trajanje svim raspoloživim sredstvima produži u rđavu beskonačnost.

No, Vesna Pešić je u jednom u pravu. Afera koja se sada konstruiše oko Ivice Dačića zaista je na jedan pervertiran način nebitna, kao i kosovsko pitanje. I ne može biti razlog za nove izbore, baš kao što to ne može biti ni „Kosovo“. Sva je prilika da su svi iz državnog vrha Srbije, nekada kao i danas, na neki način u vezi sa nekim oblikom kriminala. Sva je prilika da čitavom privredom Srbije u dobroj meri kolaju nezakonito stečeni novci. Dačić svakako nije sam u tome. Tu je od sporednog značaja čak i to što je on predsednik stranke koja je upravo instalirala državu i privredu koje vode ratove i opstaju zahvaljujući sponama sa kriminalom. Srbija je na razne načine ogrezla u zločine, kako u devedesetima tako i u dvehiljaditim. Do sada se uglavnom govorilo o masovnim ubistvima, sada isplivavaju i drugi oblici sistemskog kriminala. Poučeni iskustvom, građani u Srbiji se tome nimalo ne čude, iako se mediji očajnički trude da od takvih vesti naprave spektakl. Pošto je to tako, svako pozivanje nekog domaćeg političara na odgovornost zbog njegovih veza sa kriminalom mora sa sobom da nosi pozivanje na odgovornost, a vrlo verovatno i povlačenje, gotovo svih viših partijskih i državnih funkcionera na političkoj sceni. Druga, podjednako teško ostvariva, i u mnogome sporna opcija bilo bi podvlačenje crte u vidu opšte amnestije (nije nezanimljivo razmišljati o jednoj komisiji za istinu pred kojom bi političari svedočili o svojoj umešanosti u kriminalne poslove u zamenu za oslobađanje od kazne); neka vrsta nulte tačke posle koje bi svi morali da poštuju zakon. Tu nultu tačku, razume se, može definisati samo država koja je bitno drugačija od ove u kojoj živimo. Ako se, pak, utvrđivanje odgovornosti sprovodi selektivno, onda nije reč ni o kakvom principu, nego o pukom obračunu na vrhu, u želji da se poluge prerogativne države prigrabe samo za sebe.

I to je poslednja stvar na koju ovde, čini mi se, treba skrenuti pažnju. Ko pakuje Dačiću? Utisak je da Vesna Pešić veruje da to rade ljudi koji pripadaju širokom opsegu političkih opcija – od DSS-a i njima sličnih, poput Leona Kojena, preko visokih funkcionera DS-a, do pripadnika Pešićkinog tabora. Samo jedno ime tu upadljivo izostaje – nema Aleksandra Vučića i stranke koju on vodi. To izostavljanje jeste razumljivo iz ugla Vesne Pešić, koja se u tekstu od 20. 1. 2013. zalaže za sadašnju vladu jer ta vlada, smatra ona, „pod vođstvom Dačića i Vučića“ shvata „da postoji samo politika jednog puta, za koju se tačno zna šta je, i koja je nezavisna od ove ili one ideologije“. „Politika jednog puta“ zvuči zlokobno, baš kao i odbacivanje svake idologije, jer se onda s pravom može pitati – šta ostaje? (Odgovor na to pitanje u krajnjem izvodu mora biti – prerogativna država.) Ali, nije to sad najbitnije. Ako Pešić zaista veruje da je ova vlada baš takva kakvom je ona opisuje, i ako zaista veruje da su protiv Dačića ustali svi drugi, samo ne najjači koalicioni partner SPS-a, zašto se onda ona brine za Dačića? Dačiću je potreban samo Vučić – jer, u takvoj državi živimo – da politički preživi i sa svojim partnerom nastavi da gazi po „jedinom putu“, bez bilo kakve ideologije, izuzev ideologije državnog rezona, koja po prirodi stvari mora biti prazna, da bi se u nju po potrebi pakovali najrazličitiji, pa i međusobno isključivi, ideološki sadržaji.

Vesna Pešić zaista deli Srbiju na tabore. U njenom „manihejskom“ tumačenju sadašnjih prilika, Srbija može da se podeli samo na one koji su za Dačića i one koji su protiv njega. Iz nesumnjivo najboljih namera, ona bi svoj „tabor“ da prevuče na stranu dobra, na kojoj, po njenom shvatanju, sada stoji tragično usamljeni Ivica Dačić. Nije stvar uopšte u tome što ta slika deluje groteskno ako se ima u vidu sve što se dogodilo u proteklih par decenija. Stvar je u tome da jedna takva podela ne samo što nije jedina moguća, ona je ujedno i pogrešna i štetna. Ako već treba praviti tabore, onda linija podele ne bi smela da ide duž osa borbe protiv korupcije, sporenja oko kosovskog pitanja ili zalaganja za Evropsku uniju. Podela bi trebalo da prati liniju koja razdvaja ustavoborce i ustavobranitelje. Da stvari budu tek malo komplikovanije, ustavoborci bi u toj podeli bili oni koji se zalažu za pravnu državu, dok bi se na drugoj strani našli oni koji štite prerogativnu državu. Ako se stvari tako postave, onda nema suštinske razlike između današnjih navodno principijelnih branitelja preambule kao što je Leon Kojen i pragmatičnih kršitelja prava i ustava kao što je Ivica Dačić. Ni jedni ni drugi ni na koji način ne rade na uklanjanju prerogativne države, to jest na ukidanju mogućnosti da se onaj ko stane na mesto suverena izdigne iznad prava. Vesna Pešić bi naprosto morala da bude izvan tog tabora. Naravno, može se braniti stav da je priznanje pravnog statusa Kosova kao nezavisne države bitan uslov za uspostavljanje demokratske vladavine prava u Srbiji, to jest Srbije kao ustavne demokratije. Ali, na čitavu tu stvar se može i drugačije gledati: jednostavno, treba priznati realnost, a konkretan politički oblik ovog priznanja sastojao bi se u pokretanju procesa ustavne rekonstrukcije države. Od redefinisanja granica i brisanja preambule za tu rekonstrukciju je daleko važnija ustavna definicija vrednosnog i institucionalnog okvira u čijem se središtu mora naći zaštita i promocija ljudskog dostojanstva – slobode, moralne jednakosti, zaštite manjina, socijalne pravde. Tu bi bila reč o jakoj državi koja bi istovremeno bila strogo ograničena tako shvaćenim postulatima ljudskog dostojanstva.

Siguran sam da Vesna Pešić dobro zna da stvari ne stoje sasvim onako kako ih ona predstavlja. Rekao bih da iz nje progovara očaj, iliti logika „hvatanja za slamku“. Da zaista veruje da je Vučić na ispravnom putu, s obzirom na trenutan odnos snaga, Pešić bi mogla mirno da spava sve i da Dačić bude sklonjen s mesta predsednika vlade. Ali, slutim, ona Vučiću ne veruje, baš kao ni Dačiću. Međutim, potonjem se sticajem okolnosti nametnulo da izgovori neke pametne stvari, pa Vesna Pešić to vidi kao malu naprslinu kroz koju bismo možda mogli da provučemo čitavo društvo. Meni se čini da je to pogrešna „slamka“.

Peščanik.net, 08.02.2013.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Karantin i duboka ćutnja

Vesna Rakić-Vodinelić – Prva sezona

Srđa Popović – Dozvolite da se obratim

Ištvan Kaić – Naša mala građanistička crkva

Dejan Ilić – Za novi ustav, još jednom


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)