Foto: Volkmar K. Wentzel, National Geographic

Foto: Volkmar K. Wentzel, National Geographic

Pokušajmo da budemo racionalni. Znam da je teško. Ali ipak.

Kada želimo da razgovaramo o bilo čemu, valjda prvo moramo da utvrdimo nesporne činjenice. Šta ustvari znamo o Aferi o kojoj danas špekuliše i kuso i repato?

Prvo, znamo pouzdano čudnu činjenicu da je Ministar policije imao kontakte sa visoko pozicioniranim narko bosom. Odakle to znamo? Iz izjava samog Ministra policije.

Drugo, možemo sa sigurnošću pretpostaviti zašto bi taj narko bos želeo direktni kontakt sa Ministrom policije, u trenutku kada se protiv njegove kriminalne organizacije vode krivični postupci.

Ne znamo o čemu se razgovaralo prilikom tih susreta. U javnosti se, doduše, pojavljuju delovi naizgled verodostojnih transkripata audio zapisa o sadržini tih razgovora (čiju autentičnost nadležni organi ne demantuju). Ako su autentični, njihova sadržina bi dokazivala (a) da je Ministar odlično znao s kim se sastajao i (b) da su kontakti bili kriminalni.

Ministar danas krije od javnosti povod i sadržinu ovih kontakata. Bilo bi normalno, budući da je kontakt policije sa narko dilerima apriori sumnjiv, da to spontano objasni. Ministar međutim to ne čini i na ovo pitanje odbija da odgovori. Ne dozvoljava javnosti da mu se obrati. Umesto toga, tvrdi da je rekao sve što je imao da kaže (kao onomad Koštunica kad je tužilac nagovestio da namerava da ga sasluša u vezi oružane pobune JSO). Međutim, naprosto nije tačno da je rečeno sve što je moralo biti rečeno.

Dozvolite da vam se obratim: Gospodine Dačiću, bez obzira da li ste znali ili niste znali (mada je to teško poverovati) ko je “Miša banana”, šta je bila svrha vaših sastanaka s njim i o čemu ste razgovarali?

Specijalni tužilac bi morao da ispita Ministra o tim susretima, makar kao građanina, u informativnom razgovoru, pa ako nije zadovoljan njegovim odgovorom i kao osumnjičenog. Dakle, da li je bilo susreta, kada, koliko puta, na čiju inicijativu, čijim eventualnim posredovanjem, o čemu? Ukoliko su transkripti audio zapisa autentični (što Specijalni tužilac već zna) tužilac bi morao da te transkripte Ministru predoči i traži od njega da se o njima izjasni. Ovo bi iz procesno-taktičkih razloga moralo da se učini što pre, to jest pre izvođenja bilo kojih drugih dokaza, da se iskaz Dačića pravovremeno fiksira, budući da iz spisa dnevno cure podaci, čime se uspešna istraga ometa.

S obzirom na stepen uznemirenja javnosti, ovakav sled koraka nalaže običan zdrav razum.

Dokle god se ovo ne događa, dokle god ne znamo činjenice, iako su one dostupne, u javnosti se rasplamsavaju neumesne, paranoične i besmislene diskusije, politikantska nagađanja i “analize” na deplasirane teme. Kome je u interesu da “ozločini” Dačića, zašto ovo nije pokrenula bivša vlada, ko je znao a ko nije znao za Dačićeve susrete, šta je politički cilj Afere, gde su tu interesi stranaka i sl. Pušta se mašti na volju, otkrivaju se zavere i kontra-zavere, pa se čak donose i “presude”, pre i van bilo kakvog postupka: kriv, nije kriv, “nameštaljka”. Ponekad te presude čak dolaze i iz vrha izvršne vlasti, što je obzirom na proklamovanu samostalnost tužioca, posebno zabrinjavajuće.

Ako je razlog tome nepoverenje u nadležne organe (tužilaštvo i sudove), onda je situacija beznadežna. Nećete nikad saznati ništa, možete da špekulišete do mile volje i da se odlučujete i spinujete prema sopstvenim političkim preferencijama o tome šta je istina.

Drugi rečima, ono staro živo blato.

Peščanik.net, 11.02.2013.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Karantin i duboka ćutnja

Dejan Ilić – U „našem taboru“

Vesna Rakić-Vodinelić – Prva sezona

Ištvan Kaić – Naša mala građanistička crkva

Dejan Ilić – Za novi ustav, još jednom


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)