Da sam, kojim slučajem, prespavala proteklih trideset godina, ne bih znala da li sam se probudila u Miloševićevoj ili Vučićevoj Srbiji. Brutalnost policije danas jasno podseća na ratne devedesete – od prebijanja ljudi na ulicama do zastrašujućih primera poput slučaja studentkinje Nikoline Sinđelić. Ona nije samo pretrpela fizičko nasilje, već joj je prećeno silovanjem, a njene intimne fotografije iskorišćene su kako bi bila ponižena. Nekoliko dana ranije, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj je javno izjavio da policija treba da tuče žene koje protestuju – ne rukama, nego nogama. Takva retorika ne sme proći nezapaženo jer njihove reči nisu samo pretnje. One nose težinu užasa masovnog silovanja i torture žena tokom rata u Bosni i Hercegovini i šire. Da li to znači da se ratne taktike koje su nekada korišćene protiv etnički „nepodobnih“ neprijatelja sada pokušavaju primeniti na političke neistomišljenike? Da li će ženska tela, koja su devedesetih korišćena kao plen rata, ponovo biti instrument političkog zastrašivanja?
„Kurvo, moli me da prestanem da te bijem. Hoćeš li da te skinem pred svima i silujem?“ – reči su koje je Marko Kričak, komandant JZO uputio studentkinji Nikolini. Da sam ih kojim slučajem pročitala van konteksta, pomislila bih da potiču iz optužnice za ratne zločine silovanja, a ne iz Srbije 2025. godine. Ona navodi još da su, kada su ostale privedene uveli u kombi, njoj rekli da ostane napolju. U tom trenutku uplašila se da ne ostane sama sa Kričkom i zato je molila jednog policajca da ostane uz nju. Teško je i zamisliti šta bi se dogodilo da je ostala sama. Da li bi doživela sudbinu hiljada Bošnjakinja u Foči i Višegradu, koje su prošle kroz mučenja i seksualno nasilje? Silovanje žena tokom rata u Bosni i Hercegovini bio je ustaljeni obrazac nasilja za vreme rata.1 Svaka građanka i građanin Srbije treba toga da se sete kad pročitaju vest o pretnji silovanjem Nikolini.
Iskustva ratova devedesetih jasno pokazuju da je silovanje bilo sistematski korišćeno kao oružje. Ženska tela pretvarana su u teritoriju na kojoj se vodio rat. Kao što ističe Cynthia Enloe,2 žene u ratu postaju simboli putem kojih se uspostavlja kontrola i poniženje – njihova tela pretvaraju se u politički instrument ratne strategije. Kada Šešelj govori o tome da policija treba da tuče žene, treba imati na umu da su njegovi simpatizeri bili optuženi i osuđeni za silovanja.3 Neke od procena su da je silovanih žena bilo od 15.000 do 70.000 na području bivše Jugoslavije. Počinitelji tih zločina žive pored nas i dan danas. Upravo zato, pretnje nasiljem i silovanjem treba razumeti krajnje ozbiljno: kao sistemsku političku praksu koja nije nestala.
Pretnje silovanjem i nasiljem nad ženama u kontekstu višemesečne borbe za pravdu nije samo pokazatelj nemoći ovih na vlasti, kako navode Studenti u blokadi. Ovo je kontinuitet nasilja iz devedesetih koje preti da izbije u svom punom obliku kroz politički obračun. Seksualno nasilje koje su žene tokom devedesetih preživljavale kao deo ratnog zločina, ne sme se danas obnavljati kroz političku represiju. Nadam se da do toga neće doći. Zbog toga je važno da pamtimo, reagujemo i borimo se – i protiv onoga što se dešavalo, i protiv onoga što se sada događa pred našim očima. Da se više nikad ne ponovi.
Autorka je psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Beograda.
Peščanik.net, 19.08.2025.
Srodni linkovi:
Ana Jovanović – Žene u revoluciji i van nje
FEMINIZAMNADSTREŠNICA
________________
- Žarkov, Dubravka. The Body of War: Media, Ethnicity, and Gender in the Break-Up of Yugoslavia. Durham: Duke University Press, 2007.
- Enloe, Cynthia. Bananas, Beaches and Bases: Making Feminist Sense of International Politics. Berkeley: University of California Press, 1989.
- Zajović, S., & Urošević, M. (Ur.). (2013). Ratni zločin silovanja. U Čitanka/Reader, Žene u crnom. Beograd: Žene u crnom.