- Peščanik - https://pescanik.net -

Rezolucije

Potpuno je nejasno kako bi imalo smisla doneti rezoluciju o Srebrenici, a okarakterisati zločin koji se njome osuđuje drukčije nego u presudi Međunarodnog suda pravde? Posebno je nejasan stav Socijalističke partije Srbije. Prirodna očekivanja su da bi ta partija trebalo da bude najzainteresovanija da se donese rezolucija u kojoj se osuđuje genocid u Srebrenici, jer bi to bilo istovremeno i izvinjenje te partije za njeno učešće u kršenju međunarodne konvencije o genocidu, koje je dovelo do presude u kojoj je Srbija proglašena krivom za nesprečavanje genocida i za to što izvršioci nisu privedeni pravdi. (Bilo bi dobro kada bi to izvinjenje bilo i eksplicitno, recimo u vidu posebne izjave te partije u povodu donošenja rezolucije). Izbegavanje reči genocid bi samo govorilo o neiskrenosti te partije, a to bi opet značilo da ta partija još nije shvatila da prolazi vreme politike, blago rečeno, neiskrenosti. Što bi trebalo da deluje negativno i na njen koalicioni potencijal.

Javnost, intelektualci, građani mogu, naravno, da misle o zločinu u Srebrenici šta hoće. Država, međutim, ima obaveze prema presudama međunarodnih sudova. Kao što ljudi mogu da misle da je neko ko je osuđen za, recimo, etnička čišćenja u stvari patriota; ali to ne oslobađa obaveza ljude koji rade za državu ili koji obaveštavaju javnost da se prema tom zločinu i prema počiniteljima takvih zločina ponašaju u skladu sa konačnom sudskom presudom. Čak i ako je reč o nekome ko je odslužio kaznu, to ne menja ni presudu niti karakter zločina. Tako da ni ponašanjem ni obaveštavanjem ne bi trebalo sugerisati kao da se presuda može anulirati odsluženjem kazne. Građani mogu čak da izaberu za premijera osobu koja je odležala kaznu za težak ratni zločin, ali premijer ne bi trebalo da se druži sa tom osobom.

Razumevanje javnih obaveza ovde uopšte nije naročito razvijeno. Zvaničnici jedne države ne bi trebalo, zapravo ne smeju, da podstiču secesionizam u nekoj drugoj državi. Ukoliko, recimo, zvaničnici Republike Srpske najavljuju referendum o otcepljenju, predstavnici Srbije, a pre svih predsednik, premijer i ministar spoljnih poslova, bi morali da se tome javno i nedvosmisleno usprotive. Jer inače preuzimaju ozbiljne obaveze prema međunarodnoj zajednici. Kao što neki premijer, koji se javno druži sa osobom koja je osuđena za težak ratni zločin i tim ponašanjem kao da hoće da je rehabilituje, ne izvršava svoje obaveze ili, drukčije rečeno, preuzima ozbiljne obaveze prema sopstvenoj i međunarodnoj javnosti.

Konačno, predlozi da se uz rezoluciju o genocidu u Srebrenici donese i rezolucija kojom se osuđuju svi zločini, kako god da se oni specifikuju i kvalifikuju, značajno obavezuje one koji je predlažu i one koji će za nju glasati. Najpre, zato što je reč o neiskrenosti, a potom zato što je to suvišno. Neiskreno je zato što cilj nije da se kaže ono što će u toj konkretnoj rezoluciji pisati, već nešto o onome što će pisati u rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Ta bi neiskrenost, u normalnim okolnostima, trebalo da izaziva neprijatnost, a ne podršku.

A potom je suvišno upravo zato što država ili javne vlasti imaju obavezu da ne vrše, ne podstiču i ne prelaze preko zločina, dakle da pravdi privode počinioce. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je potrebna ne da bismo saznali da srpske javne vlasti osuđuju zločine kad god, gde god i nad kim god da su izvršeni, jer je to obaveza a ne izbor, već da bi se prihvatila odgovornost za sasvim konkretan zločin u čijem izvršenju Srbija nije nevina, kao što nije nevina zbog toga što neki počinioci zločina nisu izvedeni pred sud, što bi takođe trebalo osuditi rezolucijom o genocidu u Srebrenici.

Ta rezolucija nije samo pravna i moralna obaveza. Nije važna ni samo kao suočavanje sa prošlošću. Građani Srbije bi trebalo da su posebno zainteresovani za tu rezoluciju zato što bi se njome obezbedili od toga da ih njihova država ne izloži posledicama nekih sutrašnjih sličnih povreda međunarodnog prava. Građani bi posebno trebalo da traže od Socijalističke partije, Radikalne stranke, Napredne stranke, Demokratske stranke Srbije i od svih drugih koji nose jednu ili drugu vrstu odgovornosti kako za sam zločin tako i za nesprovođenje pravde, da podrže rezoluciju o genocidu u Srebrenici kako im sutra te partije i stranke, ili neke druge koje bi da se na njih ugledaju, ne bi ponovo natovarile političku i moralnu odgovornost za neke slične zločine.

Zato je potrebna rezolucija o genocidu u Srebrenici.

Peščanik.net, 19.01.2010.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija