Rijeci samo još fali novi D’Annunzio

U imaginariju ovih prostora, u socijalističkom razdoblju, postojao je manje ili više utemeljen mit o tzv. crvenim gradovima. Odnosno o onima koji su, uz jak partizanski pokret, imali i snažan radnički pokret prije Drugog svjetskog rata i koji su svoju snažnu komunističku pa i titoističku orijentaciju, naglašavali u tom periodu. Kao takvi bili su poznati Split i Mostar, pa i Rijeka, u kojoj jeste izostao faktor jakog predratnog radničkog pokreta, zbog bitne promjene stanovništva nakon 1945., ali je generalno bila radnički industrijski grad u kojem je titoizam ostavio ozbiljnog traga. Tolikog da je SDP u njoj držao vlast sve do posljednjih lokalnih izbora.

Pisao sam o tome davno, još u prvoj knjizi, koliko je HDZ-u i Franji Tuđmanu bilo stalo do toga da prekodiraju Split i Mostar iz crvenih u politički crne gradove, kolika je količina nasilja i brisanja memorije iskorištena u tu svrhu, čemu su svakako pomogle ratne okolnosti, a u Mostaru dodatno i brutalnost rata te činjenica da država tamo nije postojala u to vrijeme. Danas je pak, u ovom povratku u devedesete, koje suštinski nikad nisu ni otišle, na scenu stupila nova generacija nasilnika i desničara, koja mahom dolazi iz navijačkog miljea, koja je odrasla u mržnji, živi s izostankom bilo kakve stvarne životne perspektive, sa žaljenjem shvaća da je propustila sudjelovanje u ratu i to bi mahom htjela nadoknaditi. Taj pokret jeste samonikli, ali samo utoliko što eventualno nije bio politički organiziran, ali ni to nije više sigurno danas. Međutim, takvima ih je formirao opći društveno-politički ambijent hadezeovsko-klerikalne Hrvatske koja svih ovih desetljeća predano simpatizira ustašku državu, formalno priznaje nasljeđe antifašizma, ali uporno radi na negaciji partizanske borbe i rušenju partizanskih spomenika te emitira mržnju prema Srbima i brisanje bilo kakvog jugoslavenskog nasljeđa iz kolektivne svijesti. U svijetu tih ljudi njihov grad je sve do danas ostao kao neki od strane komunista okupirani i otuđeni dio Hrvatske, a oni imaju povijesnu misiju da tu okupaciju dovrše. Široj javnosti je to postalo vidljivo za vrijeme Frljićevog mandata na čelu riječkog HNK, a danas ta navijačka rulja, uz pomoć raznih braniteljskih organizacija diktira poteze riječkoj gradonačelnici Ivi Rinčić, koja je tek loše prikrivena inkarnacija HDZ-a na čelu grada.

Naime, nakon što su prije par mjeseci divljali i napadali ljude na antifašističkom maršu, a gradonačelnica relativizirala njihovo ponašanje te uopće nije došla podržati marš, uz obaveznu mantru o totalitarističkom komunizmu, ona je prije par dana zbog, navodno nedostatka komunalnih dozvola, naredila precrtavanje murala s ustaškom simbolikom, nakon čega su ga oni opet iscrtali, a gradonačelnica ih je primila na srdačni razgovor. Sve uz lijepe riječi i uvažavanje.

I ovo je otprilike moment koji bi valjda i slijepima konačno trebao otvoriti oči. Jer, pored ove Hrvatske koja prosipa nasilje i desnilo po ulicama, postoji i ona druga koja je stvarno živjela u skladu s vremenom, iskreno vjerujući kako je fašizam iza nas i kako su oni koji na sve to skupa upozoravaju tek naporni lijevi radikali. Uvjerenje s kojim su ti ljudi nastupali moglo je dolaziti iz želje za normalnim životom, iz manje vidljivosti ovog uličnog nasilja, iz autentičnog domobranskog refleksa koji izbjegava ideološke prijepore i iz rezultata glasanja gdje nominalno krajnja desnica nije uspijevala postati faktor u vlasti. To se, međutim, sada itekako promijenilo. I na ulici, i u samoj vlasti, čak i manje iz razloga što je ekstremna desnica ušla u vlast, a više zbog toga što je i HDZ izgubio potrebu za krinkom, ali se promijenilo i demografski. Naime, ekstremnih desničara je među mladim generacijama sve više i oni žele neki novi obračun i totalitarnu državu.

Stanje u Rijeci je tako konačno postala metafora stanja u državi i neodoljivo podsjeća na fazu prvog riječkog fašizma. S jedinom olakotnom okolnošću da još nemaju svog D’Annunzija. Jer Thompson to po svojim kapacitetima nije, niti može postati, ma koliko se silno trudio. A drugi razlog je što je Thompsonu i njegovima glavna meta Zagreb, dok su im Rijeka i Istra bile tek prethodne stanice na kojima se nisu ozbiljno zadržavali.

Ako pak išta šira i građanska javnost može iz ovog primjera naučiti, to je da demokracija nije istoznačna pukoj promjeni vlasti. Odnosno, ne može tek promjena vlasti biti cilj sam po sebi. Puno je bitniji sadržaj te nove vlasti. Što bi i ljudi u Srbiji itekako trebali imati na umu.

Peščanik.net, 24.07.2026.