- Peščanik - https://pescanik.net -

Samodržavlje u pandemiji

Foto: Predrag Trokicić

Što je situacija teža, rešenja su sve jednostavnija. Što su rešenja jednostavnija – teže ih je sprovoditi. Potpuna redukcija kretanja (koja sada deluje kao neophodna u svakom slučaju gde ju je moguće sprovesti), svakako je vrlo jednostavno rešenje, ali đavolski je teško realizovati takvu meru. Iako ne želim da se bavim kritikom preduzetih koraka (priznaću da mi se čine razumnima) načini njihovog sprovođenja, atmosfera koju emituje vlast, retorika, a naročito njihova politička upotreba pokreću snažan osećaj otpora i odvratnosti.

Kakva namera stoji iza mera vlasti u odnosu na to šta se iz vanrednog stanja može nekako politički iskoristiti, tek ćemo videti, mada nije teško pretpostaviti. Neke namere su, međutim, već postale kristalno jasne: legitimizacija politike solidarisanja i asocijacije sa diktatorskim režimima pod maskom njihove spremnosti da pomognu malenoj Srbiji (kud se zaturilo ono dačićevsko, što ponavlja kao papagaj, da u međudržavnim odnosima postoje samo interesi?); novi impuls razvijanju evrofobije (ovde više zaista nije reč o EU, već o uzgoju mržnje i najnegativnijih asocijacija na sve što „Evropa“ uopšte može da pozitivno znači i predstavlja); glumatanje odlučnosti i postojanja jasnog pravca (u više nego bednoj izvedbi) pred narodom koji je doveden u ozbiljnu opasnost po zdravlje i živote starijih sugrađana kao i u slučaju komorbiditeta, između ostalog i zastrašujuće nedostatnim sadržajem pokazanog liderstva (što je inače vrlo problematičan koncept, ali držimo se kategorijalnog aparata aktuelnog političkog sistema, kako bismo videli da ovdašnji režim kolosalno podbacuje čak i u okviru sopstvene paradigme). Sa ovim poslednjim u vezi, da li je zaista moguće da bilo ko misli da će šegačenje sa alkoholom i smejanje na pošalice o najsmešnijem virusu u istoriji čovečanstva biti moguće (pred tom istom istorijom) izbrisati prepotentnom pozom brižnog samodršca, koji odjednom počinje da „brine o narodu“, suočenom sa pandemijom tog „najsmešnijeg virusa“ (nije rekao, ali se smejao)?

Ne priznajući ni za trenutak očiglednu inicijalnu grešku, instinktom marodera, vlast ne propušta niti jednu priliku, još manje nepriliku (a i sama ih stvara) da najbeskrupuloznije profitira. Tiradom o svojim tobožnjim uspesima u upravljanju krizom i spremnosti na teške izazove koji neposredno predstoje vlast deluje bahato, bezobzirno i, nadasve, nekompetentno. Predsednik Republike, po pravilu i običaju, najubedljiviji je primer takvog ponašanja. Doduše, da je đavo odneo šegu mogli smo da shvatimo i po njegovom priznanju da, odjedared, postoje neki „mnogo stručniji ljudi“ od njega da govore o pandemiji (trasu puta je lično nacrtao, kako se pohvalio, tu stručnijeg nema!) što mnogo više ukazuje na podsvesnu želju da se prebaci odgovornost na druge nego što svedoči o postojanju svesti o tome da o pandemiji zaista neko može i treba da prozbori nešto suvislije i kompetentnije od njega.

No, uprkos tom neočekivanom priznanju, njega smo imali prilike da slušamo neuporedivo više nego bilo koga drugog; tzv. premijerku znatno manje (na sreću), iako bi formacijski bila daleko pozvanija (što je posebna ironija sudbine). I tek na kraju, po neki minut (ako se baš izbore za reč) čujemo i ponekog lekara (a među njima opet najviše smo imali prilike da čujemo onog koji je, zapravo, najmanje trebalo da govori, što je posebna ironija i tuga u nesreći). Paradigma tog abnormalnog stanja je jedan naslov iz dnevnih novina: „Od svih maski i lekova (sic!) najbolji je sapun! Predsednik Srbije dao savet da se zaštitite od virusa, a lekari se složili“. (Ovde ide psovka.)

Nezajažljiva potreba predsednika da se neprestano bude u središtu pažnje i onda kada mu tu nikako nije mesto rezultira talasom besmislica, na koje smo inače navikli, ali koje u ovakvoj situaciji prevazilaze granicu podnošljivosti i od smešnog i iritantnog postaju zaista odvratne. U okolnostima kada ljudi očekuju kompetentne savete i besprekorne informacije samodržac ne može da podnese da nije najvažniji. I umesto da nas u nekoliko minuta (ako baš mora on) obavesti o stanju sa, recimo, neophodnim nabavkama (ako tzv. premijerka to baš ne može ili ne ume da učini), on jednostavno ne zna kad je dosta i neprestano prosipa reči, bez fokusa, bez koncentracije, često potpuno besmislene, uvredljive, glupe: pored ciničnih političkih insinuacija, predsednik je, na primer, za građane Srbije iz inostranstva rekao, vidno nezadovoljan što su tu, ali opet tobože blagonaklono, da će im Srbija biti „dobar domaćin“, kao da su oni ovde nekakvi gosti (ulogu lošeg žace u slučaju ovih „gostiju“ igra premijerka, koja kidiše na njih zbog odluke da se vrate u zemlju); zatim je cinično rekao da ne postoji policijski čas „kako neki kažu“, iako je baš tim rečima meru zabranu kretanja označila upravo njegova prva skutonoša, tzv. premijerka, kao i druge režimlije; bilo je naročito neumesno kada se zahvalio „prodavačicama u apotekama“, budući da lekove izdaju isključivo lica sa završenim Farmaceutskim fakultetom – žene i muškarci: naravno, zahvalnost i svim prodavačicama (i prodavcima) u radnjama, ali apoteka nije trgovina, a zaposleni u apotekama su zdravstveni (a ne trgovački) radnici, koji ovih dana i sami spadaju sa nogu. Bilo je odvratno i to što se kao u nekom čudu podsmevao ljudima koji masovno kupuju toalet papir, što je objektivno zanimljiv fenomen, ali predsednik nema pravo da se tim ljudima podsmeva. Poseban cinizam je što je kao veliku zaslugu vlasti istakao da je Srbija zemlja koja ima „najpunije rafove u celoj Evropi“, a sva je istina da narod, uprkos kupovnoj groznici, nema novca da „opustoši“ rafove i, ako mu je to neka satisfakcija, to je zaista zasluga režima! I tako dalje, i tako dalje, taj čovek jednostavno „ne zna kud udara“, pa od pustog svraba i želje da bude u središtu pažnje bruka i funkciju na kojoj se nalazi i, na kraju krajeva – državu.

Samodržavni gospodar i sam pretpostavlja da će ga, eto, neko zbog takvog ponašanja kritikovati (normalno, jer je ponašanje nenormalno!) ali on za kritike ne haje jer, tobože, spasava narod. Upornim insistiranjem da je lično on, samo svojim ličnim ugledom obezbedio ovo ili ono ponižava i sebe i one koji ga slušaju, jer je zaista nedostojno neprestano ponavljati kako si ti i niko drugi – i to zato što si to baš ti i što si baš takav – za nešto zaslužan. On neodoljivo podseća na lik bogataša iz jednog TV igrokaza, koji je siromašnom čoveku kupio komad mesa za Božić, pa ga voda kroz varoš i svima ponavlja: „Evo, kupih ovom siromašku malo mesa, da ima da nahrani decu“. Ne samo što se tim načinom pokazuje koliko neko nema dostojanstva, već se demonstrira prezir prema svima za koje se pretpostavlja da im ta vrsta ponašanja odnekud imponuje, da baš takvo liderstvo žele i očekuju. Osim toga, ponašanje predsednika države je mimo svih pravila, bahato, u stilu baš me briga za propise, kome su potrebne procedure? Kao da ti propisi i procedure ne postoje baš zato kako bi se funkcionisanjem sistema po propisima i procedurama štetni efekti – neposredni, ali i posredni – svake nepovoljne situacije sveli na najmanju meru. Ako te procedure ne služe tome – čemu onda služe?

Ono što je u tom domenu ključno jeste upravo ono što su u svojim tekstovima pokazali Sofija Mandić i Rodoljub Šabić: potrebni efekti (uz neznatne razlike u zdravstvenom, ali znatne u političkom pogledu) mogli su se postići poštovanjem zakona i postupaka, na Ustavom i zakonima propisan način. Nepridržavanje tih procedura i zaobilaženje propisanog načina svedoči ili o tome da se svesno daje prednost bahatom, nezakonitom ponašanju, mizantropski očekujući da su građani bezumna masa, kojoj baš to imponuje, i da će maligno čvrstorukaško bahaćenje doneti neku političku korist ili da je sistem u tolikom rasulu da nije ni u stanju da se pridržava najelementarnijih i sasvim jednostavnih procedura, što je opet odgovornost onih koji sistemom rukovode. Razume se, i jedno i drugo je razlog za najviši stepen zabrinutosti i nepoverenja u namere i sposobnost režima da se nosi sa teškom situacijom.

Tužno je i sve napornije gledati i slušati tog čoveka i sve te klimoglavce oko njega, bez ikakvih skrupula, nepogrešivo vođene vlastohlepnim nanjuhom, patetično oličenje groteskne stvarnosti ove zabataljene zemlje. Njega i njegovo stanje je moguće i sa odbojnošću sažaljevati ali, mnogo više od toga, treba iskreno žaliti ovu zemlju i ljude u njoj, koji usred opasnosti od aktuelne virusne pandemije moraju da se sa njom suoče uveliko zaraženi političkom kugom. Gledajući predsednika onako zabrinutog (možda i autentično), posvećenog (možda i iskreno), patetičnog i kobogamolećeg, više puta sam se setio reči koje je moj otac često ponavljao: od svih tiranija na svetu najteža je tiranija usrećitelja…

Političari generalno, a pojedini naročito, vrlo su neadekvatan izbor za apelovanje na jedinstvo i solidarnost. I Vučić i Brnabić su političke ličnosti koje su beskrajno razdorne, a ne ujedinjujuće figure i ponajmanje poseduju nekakav opšteprihvaćeni autoritet. Zato je neophodno u ovakvim trenucima pronaći istinski ugledne i autoritativne ličnosti, kojih nesumnjivo ima među stručnim ljudima, u zdravstvu, policiji ili drugim službama i organima. Oni treba da budu u prvom planu. Kada Vučić kaže „verujte mi“ – to deluje istinski groteskno, budalasto… Kada apeluje – to nema mnogo efekta i to sa dobrim razlogom. Naravno, moguće je da je lakomisleno i deluzivno stanovište režima da Vučić jedini ima autoritet kod građana i da nikog drugog ne bi ozbiljno shvatili. Ali to naprosto nije tačno: veliki deo građana prezire i Vučića i čitavu njegovu bulumentu i u odnosu na njih apeli nemaju nikakav efekat. Uz malo inata – eto problema za sve…

Lično, poštujem meru socijalne distance, vrlo predano, ali isključivo zato što to nalaže zdrav razum i svest o neophodnosti takvog ponašanja u pandemiji kakva nas je zadesila. Ali kad čujem kojekakve njuške da izgovaraju „slušajte svoju državu“, očekujući da imaju nekakav autoritet jer tu državu, na našu nesreću, predstavljaju, zaista se na trenutak solidarišem sa onim inadžijama, čije ponašanje, mimo ovog konteksta, zaista niti shvatam, niti odobravam. Ali ljudi su često iracionalni i spremni da se ponašaju na način koji najpre šteti njima samima… Zato je najbolje objasniti sebi da je socijalna distanca važna ne zato što to traži otuđena vlada, oteta država ili zato što Vučić apeluje na nju, već zato što je to efikasan način sprečavanja širenja opasne zaraze. Svima koji su protiv ovog ohlokratskog režima, čiji čelnici očito nemaju nameru da nam se sklone sa očiju, valjda je jasno da je upropašćeno sve što se moglo upropastiti, da zdravstveni sistem tu nije izuzetak, da entuzijazam i posvećenost zdravstvenih radnika, nedovoljna ulaganja i na brzinu nabavljena oprema ne mogu da nadomeste posledice decenijskog urušavanja i migracije zdravstvenog kadra u druge države i da je zato od najveće važnosti učiniti sve što je u moći pojedinca da ne dođe u stanje da mu je pomoć tog krhkog zdravstvenog sistema neophodna.

Peščanik.net, 21.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.