- Peščanik - https://pescanik.net -

Sankcije i troškovi

Koji bi mogli biti ekonomski efekti krimske krize? To zavisi od najmanje tri stvari.

Prva jeste da li će i kakve sankcije biti uvedene? Ovde je potrebno razlikovati dve vrste sistema sankcija. Jedan je sveobuhvatan, koji je bio primenjen u slučaju Srbije ili Iraka. On podrazumeva prekid trgovačkih i finansijskih odnosa, osim onih koji imaju humanitarni karakter. Cilj takvih sankcija jeste da se oslabi privredna i, posredno, politička ili, ukoliko je reč o tome, vojna moć zemlje.

Delimično je reč o instrumentalnoj moći, kao što je sposobnost da se održava neka okupacija ili da se, recimo kao u slučaju Južne Afrike, očuva sistem aparthejda. Teži se tome da se umanji ili poskupi pristup tim sredstvima i njihova upotreba. Drugim delom je reč o cilju delegitimacije vlasti, jer će se pogoršanjem privredne aktivnosti, pa tako i dobrobiti stanovništva, uticati na nezadovoljstvo građana vladajućom politikom.

Nije nemoguće da Rusija primeni neki takav sistem sankcija na Ukrajinu. U mere takve politike bi bilo otežano snabdevanje sredstvima koja je teško u kratkom roku zameniti nekim drugim ili ih nabaviti na drugoj strani. To se, naravno, odnosi na gas i naftu, a moguće je i na sredstva potrebna za održanje industrijske proizvodnje. Ovo drugo je, recimo, već bilo isprobano ograničavanjem izvoza ukrajinske robe u Rusiju, posle čega su tadašnji predsednik i vlada odustali od sporazuma sa Evropskom unijom. Za te industrijske proizvode je bilo teško naći alternativna tržišta, bar ne u kratkom roku.

Sankcije slične vrste bi Rusija mogla da primeni i na druge evropske zemlje, mada bi efekti bili manji, a bile bi skupe i za samu Rusiju. Ukoliko bi došlo do prekida snabdevanja gasom i naftom zemalja Evropske unije, to bi svakako značilo i ozbiljne povećane troškove snabdevanja naftom i verovatno smanjenje proizvodnje koja zavisi od gasa.

Međutim, Rusija bi morala da nađe alternativne kupce, što ne bi moralo da bude lako. Posebno je neizvestan uticaj na cenu ove robe, budući da bi se smanjila tražnja na evropskim tržištima, dok bi se povećala ponuda na drugim. No, kako bi došlo do zamene među snabdevačima, nije sasvim očigledno da li bi cena ove robe pala, posebno imajući u vidu povećanu neizvesnost. No, neki efekti na ruske prihode od ovog izvoza bi verovatno bili neminovni, što bi moglo da utiče kako na javne prihode, tako i na prihode i ulaganja kompanija koje proizvode i trguju gasom i naftom.

Da bi se ocenili komparativni troškovi jedne i druge strane, trebalo bi uzeti u obzir i razliku u fleksibilnosti ovih privreda, ali i društava. Generalno bi se moglo prognozirati da će se takvi prekidi u međusobnim odnosima izbegavati, tako da ne bi trebalo očekivati značajniju primenu ovakvih sankcija.

Ipak, ako bi se cenila međuzavisnost, to jest htelo videti koja je strana zavisnija od druge, nema sumnje da je za Rusiju Evropska unija značajniji trgovački partner nego obratno. Isto važi i za pojedinačne zemlje članice Evropske unije. Ukoliko bi se zaista razmišljalo o prekidu izvoza energenata u Evropsku uniju, trebalo bi očekivati i teškoće u održanju uvoza iz tih zemalja, što bi moglo da ima posledice kako po investicije tako i po potrošnju u Rusiji. Zato je verovatnije da će se primeniti drugi tip sankcija, koje se nazivaju „pametnim“ i koje su već najavljene.

Ovde je verovatno najvažnije ono što se odnosi na finansijske odnose. Međuzavisnost je u tome mnogo manje uravnotežena. Ruski privrednici mnogo više koriste evropske i svetske finansijske centre nego što evropske zemlje i Amerika koriste ruske. Jedna indikacija je već ostvareni gubitak vrednosti rublje.

To samo po sebi ne mora da predstavlja problem, osim što je ruska centralna banka ocenila da je potrebno da poveća kamatne stope kako bi uticala na smirivanje stanja na deviznom tržištu. Razlog što dolazi do depresijacije rublje jeste njena zamena drugim novcem, verovatno i da bi se izneo novac napolje ili da bi se zadržao u bankama izvan Rusije. Veliki deo stranih ulaganja u Rusiju su u stvari ulaganja ruskih oligarha preko stranih finansijskih centara kao što je Kipar ili ova ili ona ostrva. Trebalo bi očekivati da finansijsko poslovanje poskupi, što bi za cilj imalo nezadovoljstvo uticajnih privrednika i eventualni njihov uticaj na rusku politiku.

Ovo poslednje je verovatno od malog značaja, no generalno povećanje transakcionih troškova u poslovanju sa Rusijom i ruskih privrednika sa razvijenim zemljama. Trenutno je malo verovatno videti nastavak procesa partnerstva u modernizaciji, koji je trebalo da omogući da Evropska unija podrži proces modernizacije Rusije.

Ne bi trebalo gubiti iz vida da Rusija, kao i Srbija, tradicionalno uvozi modernost sa zapada Evrope. Ovaj proces će se usporiti, posebno ukoliko se nejasan međunarodni status Krima ustali, kao to sada izgleda verovatno.

Ukoliko do tog trajnijeg zahlađenja u političkim i privrednim odnosima dođe, i ukoliko ono bude praćeno povećanom neizvesnošću oko namera ruskih vlasti, trebalo bi očekivati da će Evropska unija gledati da dugoročno smanji zavisnost od ruskog gasa i nafte. Kao i da smanji neizvesnost oko stabilnosti komercijalnih odnosa. Tako da bi trebalo očekivati da će se tražiti alternativni izvori energije, a i da će se povećati insistiranje na poštovanju Trećeg energetskog paketa, posebno u slučaju izgradnje i eksploatacije Južnog toka. Ti dugoročni efekti bi mogli da budu veoma veliki, mada ih je teško kvantifikovati.

Ukupno uzevši, trebalo bi očekivati primenu pametnih sankcija, koje će se povećavati sa vremenom i koje će dovesti do povećanih transakcionih troškova i postepenog smanjenja privredne međuzavisnosti Evropske unije i Rusije.

Novi magazin, 24.03.2014.

Peščanik.net, 24.03.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija