- Peščanik - https://pescanik.net -

Saopštenje iz pakla

Foto: Peščanik

U poslednjih nekoliko godina verovatno nije bilo zvaničnog saopštenja jedne državne institucije koje je više odisalo divljačkom bezobzirnošću i sadističkim iživljavanjem od nedavno izdatog saopštenja Ministarstva kulture, povodom demoliranja izložbe u Staroj kapetaniji. Ovo ministarstvo i inače ima tradiciju svađalačkih, uglavnom prepotentno-docirajućih trabunjanja, punih mrzilačke zlobe i jeftinog cinizma. Ipak, ovom poslednjom u nizu takvih besramnih verbalnih egzibicija, kojima se po pravilu postiže najveća moguća odvratnost, iskopano je novo dno u već dubokoj rupčagi u kojoj se nalaze ovdašnje institucije.

Gotovo usputno osuđujući nasilje, odnosno demoliranje izložbe, saopštenje je zapravo iskorišćeno za nezvano i netraženo iznošenje mišljenja o sadržaju i kvalitetu izložbe, razume se, izrazito negativnog i dozlaboga ostrašćenog. Ali iskustvo da u Srbiji od zlog uvek ima i gore pobrinula se da potvrdi odlazeća-dolazeća tzv. predsednica tzv. vlade tzv. Republike Srbije. Ta osoba je, komentarišući besramno saopštenje Ministarstva kulture, izjavila da bi lično volela da je pre izdavanja saopštenja bilo nekakvih konsultacija. I taman kad bi neko pomislio, iznenadivši se do neba, da je Brnabić uspela da shvati koliko su i sadržaj i ton saopštenja o kojem je ovde reč neprihvatljivi, usledilo je brzopotezno vraćanje u ovdašnju nenormalnu normalnost. Naime, Brnabić je, kako prenose mediji rekla doslovce sledeće: „Volela bih da smo se konsultovali, jer mislim da je Ministarstvo kulture napravilo dodatnu promociju te izložbe. Takođe, Ministarstvo je moralo da bude jasnije u tome da je upotreba sile jedino pravo države, i to u cilju zaštite života i slobode svojih građana“.

Ovakvim stavom Brnabić je samo dodala novi sloj malignosti u ovu aferu, u suštini potvrđujući istu ideju i istu misao koja je prisutna u saopštenju Ministarstva, samo na drugi način i iz drugog ugla: prema shvatanju Ane Brnabić, nije saopštenje problematično zato što je, da se mnogo ne okoliša – fašističko, nego je problem što se takvim saopštenjem dodatno promoviše ta prokleta izložba! Posle takvog stava tzv. predsednice tzv. vlade o ovom događaju ne bi bilo pogrešno zaključiti da Brnabić možebiti misli da je država trebalo da upotrebi silu i rasturi izložbu, zaštitivši tako „živote i slobodu građana“ od ugrožavajućeg napada od strane ubilačke umetničke slobode!?

(Pritom – pošto se nekompetentnost ničim ne može prikriti – kao i svaki loš đak koji je nešto negde načuo, ali ništa nije naučio niti razumeo, Brnabić, naravno, greši i kada, tobože u demokratskom duhu, kao kakva heroina ljudskih sloboda i prava, tvrdi da država može da upotrebljava silu jedino u cilju zaštite života i slobode svojih građana! U toj izjavi se, kao na dlanu, vidi mizerni pokušaj da se tobože bude demokrata i slobodoumni branilac ljudskih prava, do mere da se državni monopol na upotrebu sile širokogrudo redukuje do krajnjih granica. Nažalost, taj je monopol daleko širi i tiče se legitimne upotrebe sile radi odbrane pravnog poretka, a ovaj svakako ne čine samo „životi i slobode građana“. Međutim, ovako napadno i radikalno sužavanje polja legitimne upotrebe sile naprosto je groteskno tumaranje jednog tutumraka, izgubljenog u neznanja ničega, koji jednostavno ne ume nikada i nigde da pronađe meru, zbog čega i može da ispaljuje bezobalne gluposti, kao na primer da država može da upotrebljava silu jedino u cilju zaštite života i slobode svojih građana. Kamo sreće da je tako, naravno, ali nije. No, šta košta tzv. predsednicu tzv. vlade da odvali tako nešto, ako joj se učini da će to da zazvuči baš onako demokratski, baš ustavoljubiteljski, baš onako „na evropskom putu“, a sve to dok istovremeno najbezobzirnije krši elementarne demokratske principe?!)

Takozvana vlada Srbije odavno izgleda kao skup frustriranih političkih pigmeja, koji svoju nemoć prema Vrhovnom Sadisti kompenzuju sopstvenim sadističkim odnosom prema društvu i građanima. Ta skupina nikogovića nikako da shvati da je njihov zadatak da budu u službi građana, svih građana (pojam ministar izvorno znači: sluga), a ne nekog vladara, kao u prastara vremena. Istina, vlada vrši vlast, ali u ime suverenih građana, a ne po nekom originarnom pravu. Ni predsednik vlade, ni vlada, ni ministri, ni ministarstva, kada deluju u tom svojstvu, nemaju pravo na mišljenje izvan političkih i administrativnih stvari, naročito ne u domenu vrednosnih ili estetskih pitanja. Oni su politički i administrativni organi i kao takvi nemaju ama baš nikakvu kompetenciju u bilo čemu što se tiče vrednosnih, stručnih ili umetničkih ocena. Onda kada se od njih, iz određenog razloga, očekuje da iznesu neku stručnu, kvalitativnu, ili uopšte ocenu koja nije političke ili administrativne prirode, onda se taj zadatak poveri odgovarajućem – stalnom ili ad hoc – stručnom organu unutar vlade ili ministarstva (na primer, formira se stručna komisija za dodelu neke nagrade ili budžetskih sredstava na konkursu i tome slično). Kada ministri ili premijeri, u tom svojstvu, dakle u ime organa koje predstavljaju (a ne kao pojedinci, građani, što je inače teško razlikovati) iznose svoja sopstvena viđenja (naročito kada su ova negativna) stvari i pojava kao što su predstave, izložbe, filmovi, za koje nisu ni na koji način nadležni, to predstavlja nedemokratsku intervenciju u društveni život, zastrašivanje i snažan udar na demokratski poredak.

Peščanik.net, 20.10.2020.

Srodni linkovi:

Momci – Taj neki sjaj

Saša Ilić – Podzemlje ljudskog duha


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.